Hraniteljica Vida – Djeca kažu da su njena ljubav i pažnja unikatne

U onom dijelu Sarajeva kojeg od izlaska do zalaska grije sunce živi Vidosava Matuh ili teta Vida, kako je do sada zvalo dvadesetak djece bez roditeljskog staranja. Odgajala ih je kao svoje dvoje djec...

U onom dijelu Sarajeva kojeg od izlaska do zalaska grije sunce živi Vidosava Matuh ili teta Vida, kako je do sada zvalo dvadesetak djece bez roditeljskog staranja. Odgajala ih je kao svoje dvoje djece pobrinuvši se da im, dok su pod njenim krovom, ništa ne nedostaje. Posebno ne ljubavi.

Centar za socijalni rad Kantona Sarajevo, Ministarstvo za socijalni rad i raseljena lica, te Udruženje hranitelja KS Perspektiva izabrali su je za najbolju hraniteljicu u KS za 2017. godinu. Podrška hraniteljstvu jedna je od osnovnih komponenti projekta “Podrška transformaciji institucija za zbrinjavanje djece i prevencija razdvajanja porodica”, kojeg finansira Evropska unija, a implementira UNICEF BiH.

Teta Vida je postala hraniteljica 1987. godine, samo mjesec i po nakon što je rodila svoje prvo dijete. Tada je u svoj dom primila dvojicu dječaka iz unutrašnjosti BiH, koji su pohađali obližnji Centar za slušnu i govornu rehabilitaciju. S osmijehom se prisjeća kako je tri godine kasnije vodila sina logopedu, jer je manje koristio govor, a više znakovni jezik.

Kod nje su ovi dječaci ostali cijeli rat, a 1992. godine Vida je rodila i kćerku. Nije bilo lako provesti četiri godine skrivajući se u podrumu, bez struje, vode, uz oskudicu hrane, strahujući za živote četvero djece.

Ipak, živi i zdravi su dočekali kraj rata, a na mjesto ovih dječaka došle su dvije djevojčice. Obje su sada odrasle, jedna je zasnovala porodicu, a druga, 19-godišnja Dragana, još živi tu. Studentica je biologije na Prirodno-matematičkom fakultetu u Sarajevu. Sa suzama u očima posmatra Vidu koja se prisjetila okolnosti u kojima su se srele.

– Malena je dugo bila u bolnici s bolesnom majkom. Otac joj je ranije umro. Imala je samo deset godina, a nigdje nikoga od porodice. Pretužno, priča Vida.

Sada je sve drugačije.

– Kad sam došla u ovu kuću imala sam poteškoća u školi, ali teta Vida je bila uporna i strpljiva i pomogla mi je da ih savladam. Njena ljubav i pažnja su unikatne. Teta Vida je, u stvari, moja majka. Njena djeca su moji brat i sestra, porodica koju drugačije ne bih imala, kaže Dragana.

Sve je u Vidinom životu podređeno djeci, njihovim potrebama i obavezama. Priznaje i da je nakon muževe smrti i brojnih rastanaka s djecom prolazila kroz period kada je poželjela odustati. Međutim, novi poziv iz centra za socijalni rad, s molbom da uzme djevojčicu od tri i po godine promijenio je njenu odluku.

– To dijete, tako drago i milo, ono me vratilo u život. U septembru ove godine, uoči njenog sedmog rođendana, otišla je na usvojenje. Usvojili su je divni ljudi, pažljivi i obrazovani. Dobro sam je pripremila za naš rastanak i otišla je s osmijehom. Svi u kući još patimo za njom, ali sam sretna što je našla dom i roditelje. Dok god sam živa ona i sva druga djeca koju sam pazila uvijek su dobrodošla ovdje, kaže Vida.

Vida je od oktobra 2017. godine hraniteljica i osmogodišnjoj djevojčici, koja je došla iz Doma za djecu bez roditeljskog staranja Bjelave. Za potrebe ovog teksta zvat ćemo je Lana. Pohađa drugi razred osnovne škole.

– Treba vremena da se djeca koja su rasla u ustanovama adaptiraju na život u porodici. Nisu navikli da imaju nešto što će biti samo njihovo, nisu vidjeli kako se pravi ručak, išli u goste, u park, na selo, nisu učili klizati, nisu išli u kupovinu… Lana uživa u tome i stalno me pita treba li mi nešto iz granapa. Uposlenici doma, koliko god se trudili, ne mogu se posvetiti svakom djetetu jedan na jedan. Ja to mogu i moram. Za to služi porodica. Ustanove imaju više novaca od prosječne porodice, ali ja imam vremena da zagrlim to dijete, mogu zastati kako bi mi ono ispričalo svoju tugu, radosti i želje pa da mi zajedno žurimo ostvariti te želje. Ko zna hoćemo li uspjeti, ali ćemo pokušati, ističe Vida.

Lana je gleda i smješka se. Kaže da voli ići u školu, crtati i raditi zadatke iz matematike. Sretna je što će teta Vida dolaziti i na njene roditeljske sastanke, čime se „pohvalila“ i drugarima. Za nju je to tako velika stvar.

S tetom Vidom je učila pisati i čitati. Ispisale su najmanje tri sveske otkako je tu. Sve ih je donijela na sto. Gode joj pohvale za promjene nabolje u rukopisu. I Vida je ponosna.

– Vrijedna je i pametna djevojčica, kojoj treba ljubavi, pažnje i podrške kako bi postigla bolje rezultate. Želim da iskoristi sve svoje kapacitete da bi jednog dana postala koristan član ovog društva. U tome je poenta hraniteljstva, koje bih preporučila svakom ko ima dovoljno ljubavi za djecu i vremena da im se posveti, ističe Vida i preporučuje da informacije o tome kako postati hranitelj potražite u nadležnom centru za socijalni rad.