Postoje li rješenja za zagađenje plastikom?

Svjetski dan zaštite okoliša obilježava se svake godine 5. juna na godišnjicu održavanja Konferencije Ujedinjenih naroda u Stockh...



Rješenja za zagađenje (plastikom)

Svjetski dan zaštite okoliša obilježava se svake godine 5. juna na godišnjicu održavanja Konferencije Ujedinjenih naroda u Stockholmu (1972.) posvećene okolišu, na kojoj je usvojen Program zaštite okoliša Ujedinjenih naroda (UNEP). Obilježavanjem Dana zaštite okoliša, Program Ujedinjenih naroda za okoliš nastoji ukazati na glavne okolišne probleme i omogućiti svima da shvate svoju vlastitu ulogu i odgovornost u razmišljanju i djelovanju, s ciljem održivog razvoja našeg okoliša. Tako ove godine Svjetski dan zaštite okoliša podsjetnik je da su akcije ljudi u vezi sa zagađenjem plastikom bitne i to iz više razloga, a jedan je to što je proizvodnja plastike u svijetu porasla sa 1,5 miliona tona  1950. godine na 359 miliona tona 2018. godine, 390 miliona tona u 2021., a u skladu s tim porasla je i količina plastičnog otpada. Plastični otpad dospijeva u okean na različite načine, a jedan od njih je rijekama koje nose plastični otpad iz unutrašnjosti na kopnu u more, što ih čini glavnim doprinositeljima zagađenja okeana.

Kako se navodi u Rezoluciji Evropskog parlamenta o evropskoj strategiji za plastiku u kružnoj privredi, u EU svake godine nastane 25,8 miliona tona plastičnog otpada. Šta je plastični otpad? Plastični otpad je nakupljanje plastičnih predmeta (npr. plastičnih boca) u okolišu zemlje, koje ima negativan uticaj na divlje životinje, njihova staništa i na ljude. Svakog minuta kupimo milion plastičnih flaša, koje uglavnom bacamo nakon nekoliko gutljaja napitka koji se nalazio u njima. Taj kratkotrajni užitak ili potreba, ostavlja trag na planetu koji može da potraje stotinama godina prije nego što se boca konačno raspadne. 91 % od sve te plastike se ne može reciklirati. Tradicionalne plastične boce su napravljene od polietilen tereftalata (PET). To je lagan i fleksibilan materijal koji se ne raspada lako, uglavnom zato što bakterije ne mogu potrošiti i razgraditi kemikalije koje se koriste u PET-u. Za 1 kg PET-a treba utrošiti 1,9 kg nafte, a plastičnoj boci napravljenoj od PET-a potrebno je oko 450 godina da se razgradi. Ostale vrste plastičnog otpada su u našoj svakodnevnoj upotrebi iako često nismo svjesni da ih koristimo. Polietilen visoke gustine (HDPE)-Boce za šampone, flaše za mlijeko, vrećice za zamrzavanje, posude za sladoled. Polietilen niske gustine (LDPE)-Kese, pladnjevi, kontejneri, folija za pakovanje hrane. Polipropilen (PP)-Vrećice za čips, posuđe za mikrovalnu pećnicu, posude za sladoled, čepovi za flaše, maske za lice za jednokratnu upotrebu. Polistiren (PS)-Pribor za jelo, tanjiri, šolje. Prošireni polistiren (EPS)-Zaštitno pakovanje, čaše za tople napitke.

Evropska unija već poduzima mjere za smanjenje plastičnog otpada jer se samo 30 % plastičnog otpada prikupi za recikliranje, a samo 6 % plastike stavljene na tržište dobije se od reciklirane plastike. Ostatak plastičnog otpada završi u odlagalištima, spalionicama ili kao otpad u okolišu čime se zagađuju šume, plaže, rijeke i mora. Stope odlaganja (31 %) i spaljivanja (39 %) plastičnog otpada i dalje su visoke, a EU ima cilj recikliranja 55 % plastičnog ambalažnog materijala do 2030. godine.

Evropski parlament traži da plastična ambalaža bude prikladna za recikliranje na tržištu EU-a do 2030.godine, reciklažu minimalnih količina određenih plastičnih proizvoda te uspostavljanje standarda reciklaže. Kako bismo lakše shvatili važnost reciklaže možemo uzeti primjer recikliranja 10 vrećica čijom reciklažom se može uštediti, kako se ispostavilo, dovoljno energije za rad računara 3,9 sati.

Širom svijeta svake godine od 5 do 13 miliona tona plastike završi u svjetskim okeanima te se procjenjuje da je danas u okeanima više od 150 miliona tona plastike. Svake godine u more i okeane unutar EU-a dospije od 150 000 do 500 000 tona plastičnog otpada, a prema istraživanjima koja navodi  UN, do 2050. u okeanima će biti više plastike nego riba ako se ništa ne poduzme. Plastika čini 85 % otpada na plažama u svijetu i preko 80 % morskog otpada, a gotovo sve vrste plastičnog materijala mogu se naći u okeanu, počevši od velike pacifičke nakupine otpada, koja sadrži barem 79 000 tona plastike koja pluta na površini od 1,6 miliona kvadratnih kilometara, pa do najudaljenijih područja Zemlje kao što su dno okeana i Arktik. Morski otpad ima štetne učinke na privredne aktivnosti i ljudski lanac ishrane, a 90 % svih morskih ptica guta plastične čestice. Još nije poznat potpuni učinak plastičnog otpada na floru, faunu i zdravlje ljudi, dok je poznato da bude gotovo 100 miliona ubijenih morskih životinja svake godine zbog plastičnog otpada u okeanu. 

Procjenjuje se da je 1 000 rijeka odgovorno za gotovo 80% globalnih godišnjih riječnih emisija plastike u okean, koje se kreću između 0,8 i 2,7 miliona tona godišnje, a male urbane rijeke su među najvećim zagađivačima. 

Većina plastičnih predmeta nikada u potpunosti ne nestane nego se raspadaju na sve manje i manje komade. Mikroplastika je rezultat tog raspadanja i može ući u ljudsko tijelo udisanjem i apsorpcijom i akumulirati se u organima. Mikroplastika je pronađena u našim plućima, jetri, slezeni i bubrezima, a studija je nedavno otkrila mikroplastiku u posteljici novorođenčadi. Potpuni obim uticaja ovoga na ljudsko zdravlje još je nepoznat. U zemljama sa lošim sistemima upravljanja čvrstim otpadom, plastični otpad – posebno plastične kese za jednokratnu upotrebu mogu se naći u kanalizaciji i pružaju plodno tlo za razmnožavanje komaraca i štetočina, a kao rezultat toga, povećava se prenošenje bolesti poput malarije.

Jedan od primjera dobre prakse dolazi iz Azije koja je ujedno i najveći proizvođač plastike. Akshar škola, mala škola koju su pokrenuli Parmita Sarma i Mazin Mukhtar u junu 2016. godine u sjeveroistočnoj indijskoj državi Assam, prostire se na južnoj granici Himalaja. Jedan od ključnih trenutaka koji je doveo do fokusa na recikliranje za Sarmu i Mukhtara bio je kada bi se njihove učionice napunile otrovnim isparenjima ljudi koji su u blizini spaljivali plastični otpad kako bi se zagrijali tokom zime. Bilo je uobičajeno da porodice sakupljaju otpad, uključujući plastiku i spaljuju gomile tokom zime kako bi se ugrijali, ne znajući za ozbiljnu štetu po zdravlje i životnu sredinu od takve prakse. Par je bio odlučan da unese pozitivnu promjenu kako u obrazovnom smislu unutar zajednice, tako i u okolišu. Počeli su ohrabrivati ​​svoje učenike, od kojih su se mnogi borili da priušte troškove potrebne za pohađanje škole, da donesu plastični otpad kao oblik školarine. Bilo je to iskustvo učenja i tranzicija za školu. Kada su Sarma i Mukhtar prvi put otvorili školu, većina roditelja je poslala svoju djecu na rad u obližnje kamenolome umjesto u školu gdje bi zarađivali oko 2,50 dolara dnevno. Ideja je ne samo promijenila odnos prema školi nego i prema okolišu. Broj djece se sa 20 povećao na 100, a plastične boce su gotovo iščezle iz mjesta. 

Jedan od pozitivnih primjera je i postavljanje reciklomata na određenim lokacijama u Sarajevu, gdje se zbrinjavanjem određene količine otpada za reciklažu može platiti parking, ulaz u Pionirsku dolinu ili jednostavno sredstva donirati u humanitarne svrhe.

Dok su ovakvi i slični primjeri značajan pomak za zemlje u razvoju, ne smijemo zanemariti činjenicu da razvijene zemlje imaju drugu vrstu problema. Najnovija istraživanja ukazuju na to da je jednako važno zagovarati smanjivanje konzumiranja plastičnih proizvoda, jer među ekolozima raste zabrinutost da bi recikliranje moglo promovisati dodatnu potrošnju – i dodatni otpad, a sam proces recikliranja kao što ima prednosti isto tako ima i svoje mane. Sve prisutnija su mišljenja da ako ljudi vjeruju da mogu kupiti određene proizvode poput aluminijske kapsule za kafu, plastične boce za vodu ili čak novog automobile, očekujući da će se oni reciklirati i ponovo koristiti, to im omogućava da konzumiraju čiste savjesti jer imaju osjećaj da je njihov konzumerizam „zelen“.  Reciklaža je svakako bolje za životnu sredinu od odlaganja ili spaljivanja nerazvrstanog smeća ali ipak trebamo imati na umu da se nalazimo u vremenu prekomjerne proizvodnje i potrošnje i da je neophodno mijenjati i svijest ljudi uporedo sa promjenama koje se događaju, bilo da su negativne ili pozitivne.