Međunarodni dan žena i djevojčica u nauci
Upoznajte Idu, Amelu, Anelu, Irenu i Lejlu, sjajne #BiH naučnice i saznajte o njihovim najvećim uspjesima, inspiracijama i savjetima za sve djevojke i žene koje žele naukom unaprijediti...
Upoznajte Idu, Amelu, Anelu, Irenu i Lejlu, sjajne #BiH naučnice i saznajte o njihovim najvećim uspjesima, inspiracijama i savjetima za sve djevojke i žene koje žele naukom unaprijediti naše društvo!
Kroz moje obrazovanje i akademsku karijeru bilo je različitih ljudi koji su utjecali i inspirisali me na različite načine, počevši od porodice, prijatelja, univerzitetskih profesora, istraživača do kardiovaskularnih kliničara sa kojima sam razvila dugotrajnu saradnju koja još uvijek traje. Dolazim iz porodice u kojoj su mnogi članovi nastavnici i profesori, od osnovnih škola do fakulteta. Odrastajući i obrazujući se u takvom okruženju, vrlo rano sam shvatila važnost prenošenja znanja na mlade generacije.
Kroz obrazovanje i akademsku karijeru suočavala sam se sa brojnim izazovima uzrokovanim dugim poslijeratnim tranzicionim periodom u mojoj domovini koji je rezultirao „akademskom kongentilnošću“, velikim odlivom mozgova, nedostatkom finansijskih sredstava i kvalitetnih mentora. Uprkos izazovima rada u složenom i ograničenom istraživačkom okruženju koje je više bilo fokusirano na podučavanje, sama sam uvela isplative procedure u otkrivanju genetskih biomarkera – i implementiram ih u svakodnevnom radu laboratorije na svom matičnom univerzitetu. Kao istraživač sa dugogodišnjim iskustvom u industriji visokog obrazovanja, rano sam prepoznala važnost umrežavanja i prijenosa znanja. U skladu s tim, pridružila sam se nekoliko COST Akcija kao članica upravnog odbora, što je zaista proširilo moje vidike, preorijentisalo moju karijeru sa podučavanja na postizanje naprednih istraživačkih vještina što mi je stvorilo mogućnost da učestvujem u otkrivanju dijagnostičkih i terapijskih rješenja za kardiovaskularne pacijente.
Najbolji savjet koji bih dala mlađoj sebi jeste “nemoj ostajati na mjestu gdje se ne možeš razvijati, lično i profesionalno”. Biti naučnik je „evolutivni proces“ i saradnja sa ljudima iz multidisciplinarnog istraživačkog okruženja i različitih nivoa stručnosti pomaže nam da se ne samo bolje prilagodimo na našim „istraživačkim ostrvima“, već da nas i inspiriše.
Najvažniji izazov akademske zajednice na globalnom nivou nije samo njegovanje rodne ravnoteže u nauci, već i kritičko mišljenje. To je nešto što nedostaje ne samo našim akademskim institucijama već u globalu, akademska zajednica mora obrazovati nove generacije mladih istraživača sa razvijenim kritičkim mišljenjem i kreativnim vještinama, a ne reproducirati prošlo znanje.
Odabir nauke kao moje profesije je bio isključivo moj izbor. Kroz osnovno i srednjoškolsko obrazovanje uvijek su me interesovale prirodne nauke i najviše moje pažnje su upravo prirodne nauke zauzimale (biologija i fizika). Tokom studentskih dana kao uzor i motivacija iz svijeta nauke postaje Rosalind Franklin. Mnogo knjiga, dokumentarnih filmova sam pročitala/odgledala upravo zbog snage i ustrajnosti kojom je Rosalinda zračila u tim vremenima – veoma izazovnim vremenima bavljenja naukom iz ugla jedne žene.
Mogla bih izdvojiti dva događaja koja vrlo često i danas u društvu prepričavam. Tokom rada na jednoj laboratorijskoj vježbi sa kolegama napravili smo malu grešku u omjeru hemikalija koje smo trebali dodati u toku jedne reakcije – kao rezultat greške desio se manji požar zbog kojeg je aktiviran požarni alarm u zgradi, evakuacija kompletne zgrade je započela, totalni haos je nastao koji je vrlo brzo saniran obzirom da nije ništa opasno bilo. I danas kada prepričavamo ove situacije, od srca se nasmijemo.
Drugi događaj koji ne mogu da zaboravim je boravak u Njemačkoj, klinika za dijagnostiku rijetkih oboljenja. U momentu rada sa kolegama na optimizaciji protokola za izolaciju DNK molekula, sasvim neočekivano pored mene je prošao robot koji je imao svoje zadatke u laboratoriji. Moje reakcije na “slučajnu pojavu” su bile više nego zabavne :D.
“Budi hrabrija, odvažnija i daj sebi malo više vremena; uz dobru organizaciju sve se može stići”.
Ako govorimo o naučnom sistemu BiH tu svakako imamo puno prostora za promjene, izmjene, dopune postojećih zakona, zatim regulisanje nove sistematizacije zanimanja jer nažalost ne idemo u korak sa vremenom, što više prezentacije uspješnih žena u nauci kako bi mlade žene imale „role modele“ u svijetu nauke. Na nekom globalnom nivou, mislim da smo itekako svjesni značaja žene u nauci i da upravu iz te svijesti se dešavaju promjene na bolje. Potrebno je dati više prostora, javno govoriti o projektima koje vode žene u nauci, motivirati i informisati društvo, uvesti promjene u obrazovni sistem gdje bi već kroz srednjoškolsko obrazovanje približavali ulogu, značaj i benefite žene u nauci. Niti jedan sistem nije savršen i svaki teži ka poboljšanju i promjenama, ono što bih istaknula je samosvijest prema onom što želimo da radimo. Često ne dobijamo podršku društva, sistema i okoline jer ne shvataju našu viziju i u tim momentima je važna ustrajnost i vjera. Ma koliko se sistemi primjenili i dobili pogodno tlo za rast i razvoj na profesionalnom planu, ukoliko ne vjerujemo u sebe, našu viziju i ono što želimo da postignemo mislim da teško i najsavršeniji sistem može pomoći.
Tokom odabira viših studija su mi bili jako važni uzori u nauci, pogotovo oni ženski. Jedan od uzora koji me najviše inspirisao da se bavim naučnim radom jeste moja trenutna mentorica, Dr. Marine Cotte. Predmeti koje Dr.Cotte istražuje su iznimno značajni za naslijeđe cijelog svijeta. Jedna od njenih studija koja mi je prije nekoliko godina privukla pažnju, te je u meni probudila želju da se pridružim naučnom timu Dr. Cotte jeste istraživanje pećinskih slika pronađenih iza Budinih statua u dolini Bamijan u Afganistanu. Ove statue nalazile su se na visini od oko 2.500 m i spadale su u najveće statue uspravnog Bude na svijetu. Nakon rušenja u toku napada Talibana 2003. godine, Budine statue iz Bamijana su upisane na UNESCO-vu listu dobara, te su odmah dospjele na popis ugroženih mjesta svjetske baštine. Iza ovih statua pronađene su pećinske slike koje datiraju od 5. stoljeća. Uz pomoć kombinacije sinkrotron tehnika dostupnih na European Synchrotron Radiation Facility za identifikaciju različitih kristalnih faza i elemenata koji ulaze u sastav djela, Dr. Cotte i njen tim su uspješno identificirali i mapirati pojedinačne slojeve ovih slika. Dodatno, korištenjem tehnika za analizu organskog sastava, poput veziva i različitih aditiva, pronađeni su podaci o prvoj upotrebi ulja kao veziva u historiji slikarstva. Ovaj iznimno vrijedan podatak je izmijenio cijelu našu percepciju događaja koji su se desili u historiji umjetnosti, obzirom da se do tada nagađalo da je ulje u upotrebi tek od 15. stoljeća. U skorijem razgovoru sa Dr. Cotte saznala sam da je ovo otkriće i za nju bilo revolucionarno, te da je nakon njega Bamijan nastavio da plijeni pažnju i privlači interes naučnika iz cijelog svijeta. Istraživanja poput ovih i naučnici poput Dr. Marine su ono što me inspirisalo i danas inspiriše da se bavim naučnim radom.
Najupečatljiviji događaj koji se desio u toku mog naučnog rada jeste istraživanje Caravaggiove slike David sa glavom Golijata u toku tromjesečnog staža u Kunsthistorisches Muzeju u Beču. Prvi dan mog staža, moja tadašnja mentorica me odvela u prostoriju u kojoj se nalazila ova slika. Nakon dana provedenog u prostoriji sa Caravaggiom, ispunjenog naletima čiste sreće i uzbuđenja, otišla sam kući razmišljajući o svemu što se toga dana desilo. Narednog jutra sam se uz kafu pitala da li je sve bio samo lijep san. Srećom, Caravaggio je bio stvaran tog dana, kao i narednih 5 dana koje sam provela asistirajući pri Makro-XRF analizama djela. Najupečatljiviji trenutak u toku analiza je pak bio onaj kada smo uočili slojeve slike koji se pojavljuju ispod one koju je Caravaggio naslikao. Elementarno mapiranje podslike, otkrilo je prikaz Venere i Marsa sa kupidom, koje je, zaključuje se na osnovu različite palete korištenih pigmenata, najvjerovatnije naslikao drugi umjetnik. Smatra se da je Caravaggio ponovo iskoristio drveni panel sa već postojećom slikom kako bi preko nje naslikao ono što će postati jedno od najvažnijih djela naslikanih njegovom rukom – David sa glavom Golijata, kako bi uštedio novac.
Mlađoj sebi bih savjetovala da se manje plaši i brine o onome što će se tek desiti, jer će se sve postepeno složiti. Rekla bih joj da će pronaći zanimanje koje voli i da će rad kojim se bavi biti najljepša stvar koju će iskusiti. Buditi će se i lijegati sa mislima o tome kako doći do novih, eksperimentalnih podataka i rješenja, koja će pomoći restauratorima i konzervatorima da predmete kulturnog naslijeđa očuvaju za narednih 50 do 100 godina.
Promovisanje nauke u ranoj životnoj dobi je jedan od načina da se ona učini privlačnijom djevojčicama i mogućim budućim naučnicama. Postoji mnogo interaktivnih načina koji obezbjeđuju da dijete od rane dobi počne kritički razmišljati i rješavati naučno bazirane zadatke. Jednostavni praktični eksperimenti, koji su u sklopu interesa djeteta bi mogli dovesti do njegove kontinuirane aktivnosti i uključenosti u nauku. Ovakav pristup obezbjeđuje i rano razmatranje nauke kao potencijalnog polja rada. Smatram da je posebno važno načiniti nauku pristupačnijom djevojčicama koje često postanu demotivisane ukoliko ne razumiju naučno bazirane problem od prvog puta. Posvećen rad i vrijeme svakoj pojedinačno, kao i ohrabrenje će učiniti da one s vremenom ne samo razumiju materiju, već i da razviju samopouzdanje u poljima rada kojima dominira muški pol. Ono što bi moglo imati najveći uticaj na interes žena za nauku jesu pozitivni primjeri uspješnih naučnica, počevši od njihovih predavačica i mentorica. U vezi s tim, povećanje procenta ženskog nastavnog i naučnog kadra bi također poslužio kao dobar primjer da su prilike za zaposlenje muškaraca i žena u nauci jednake, a samim time i kao ohrabrenje za njihov budući rad u nauci.
Svakako da sam imala uzore. Kako je moj prvi posao bio kustos etnolog u Muzeju Republike Srpske, često sam sretala Ljiljanu Ševo, koja je u tom momentu kao doktor nauka radila u Zavodu za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa Republike Srpske u Banjoj Luci. Budući da sam taman upisala magistarske studije, a polja interesovanja su nam bila slična, njen primjer i motivacija su bili od neprocjenjivog značaja u mojim počecima bavljenja naukom. I danas me svaki susret sada sa prof. dr Ljiljom Ševo motiviše u mom radu.
Tokom osnovnih, a posebno magistarskih studija najveći uzor i podrška bio mi je prof. dr Dušan Drljača, jedan od stubova Etnografskog instituta SANU, autor brojnih etnoloških radova. Kada sam iz Muzeja RS prešla na mjesto asistenta na Prirodno-matematičkom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci, počela je naučna saradnja sa profesorom Drljačom. Iako mi nije bio formalno mentor, aktivno je učestvovao u izradi mojih završnih radova na studijima, ali i drugim naučnim radovima koji su uslijedili. Ovaj divni čovjek, pravi intelektualac, veliki pedagog, omiljeni profesor, pa kasnije i kolega bio je osoba koja je najviše uticala na moju ljubav prema nauci. Njegovom smrću početkom ove godine, etnološka zajednica je izgubila vrijednog naučnika i pedagoda.
Još jedan profesor je izuzetno važan uzor u mom naučnom razvoju. Riječ je o prof. dr Rajku Gnjatu, kojeg sam upoznala već na prvoj godini studija, a početkom mog asistentskog angažmana na Prirodno-matematičkom fakultetu počinje i naša naučna saradnja. Korisnim savjetima kao mentor pomogao mi je u izradi doktorske disertacije. On je kroz angažman mladih naučnika na brojnim projektima i njihovo uključivanje u konferencije svakako zaslužan i za moj napredak u nauci. Nadam se da će naša saradnja uspješno trajati i u narednom periodu, jer konsultacije sa iskusnijim kolegama uvijek olakšavaju naučni put bez obzira koliko dugo ste u tom procesu.
Inače moji uzori u nauci su u stvari podrška mojoj ideji o studiranju na magistarskim studijima koja se javila još u osnovnoj školi.
Mnogo zanimljivih i zabavnih momenata dešava se u bavljenju naukom u oblasti etnologije. U mom poslu često idem na terenska istraživanja, koja podrazumijevaju razgovore sa ljudima najčešće u njihovim domovima na selu. Pripremiti se za teren, uz pripremu materije i upitnika o temi koju istražujemo, znači i pripremiti se za posjetu često nepoznatim osobama. U kuću se ide sa miloštama (kafa, sok, keks…) da se malo opusti atmosfera prilikom prvog kontakta. Razgovaramo uz kafu i obaveznu rakiju, a ponekad se nešto i pojede. Nepisano pravilo terenskog istraživanja je da se domaćinu nikada ne odbija piće i hrana koju iznese pred vas, tako da ukoliko u istom danu ima razgovora u više domaćinstava, terenski dan možete završiti prilično veseli od različitih pića, a često se dešava i da pojedete jelo koje inače ne biste ni probali. Nekada se milošte i uzvrate, tako da sam se znala vratiti kući sa terena sa jajima, sirom, nekad i piletom.
Kada se bavite naučnim radom, najviše se radujete konferencijama, na kojima su osim izlaganja rezultata svojih istraživanja, obavezne i diskusije korisne za dalja istraživanja. Razmjena mišljenja i naučnih dostignuća među kolegama, kao i različiti uvidi u problematiku istraživanja, šire vidike svakog naučnika, a multidisciplinarnost otvara nove pravce u pristupima prilikom daljih istraživanja.
Poseban utisak ostavile su konferencije u Rusiji. Rusko društvo i država izuzetno cijene naučnike, što se osjeti već kroz prvu komunikaciju koja počinje slanjem pozivnih pisama za učešće u konferencijama, pa do momenta ispraćanja nakon završenih obaveza. Uz radni dio obavezna su i druženja, koja kada su u pitanju Rusi imaju poseban svečani karakter. U ovim opuštenim momentima nauka, istraživači i rezultati se veličaju kroz brojne zdravice koje je gotovo svako od prisutnih „dužan“ održati. Možda je za ovu priču zanimljiva zdravica održana u čast žena u nauci na jednom od druženja na konferenciji geografa u Kazanju u Rusiji 2019. godine.
Što se tiče upečatljivih momenata moj naučni rad je možda najbolje bio vidljiv kroz jednu nenaučnu saradnju. Naime, kroz projekat „Modnа kolekcijа Kozаrа Ethno Fusion“ naš poznati modni dizajner Marko Feher je pod mojim mentorstvom stvorio fuziju tradicionalnog i modernog modnog izražaja. Moj zadatak je bio da ukažem na specifičnosti materijala, krojeva i ornamentike nošnje Kozare i Potkozarja, kao i da Marku dam uvid u raspoloživu literaturu za razvoj ideja i realizaciju kolekcije, predstavljene prvi put 14. marta 2019. godine u Banskom dvoru u Banjoj Luci. Projekat osmišljen sa ciljem povećanja konkuretnosti domaćeg kulturnog stvaralaštva kroz očuvanje kulturnog identiteta i njegovo prilagođavanje savremenom dobu izazvao je veliki interes domaće i strane javnosti.
Teško je savjetovati i druge osobe, a posebno analizirati sopstveni život i njegove moguće pravce uzrokovane nekim „mudrim savjetima“. Svakako bih sebe mlađu podržala u ljubavi prema etnologiji i naučnom radu. U nekim segmentima bih se možda malo ubrzala i svakako bih si savjetovala da malo više vjerujem u sebe i svoj rad. Naučnici su naviknuti na stalna preispitivanja i valorizaciju svega čime se bave, pa se to često odrazi i na privatni život. Možda bih iz sadašnje perspektive savjetovala sebi da ne odgađam majčinstvo u kojem sam se ostvarila tek nakon završenog doktorata želeći da mu se posvetim kvalitetno i detaljno, kako sam se do tad bavila i izvršavanju svojih naučnih obaveza. Iz ove perspektive mislim da su te dvije, za mene jednako važne stvari, mogle da idu paralelno.
Glavna promjena potrebna u naučnom sistemu, nebitno da li su u pitanju žene ili muškarci, bila bi u boljem vrednovanju naučnog rada. Smatram da naučni doprinos, posebno kada su u pitanju društvene i humanističke nauke, čiji rezultati se ne mogu novčano izraziti, na našem prostoru nije dovoljno prepoznat. Naučnici su danas uglavnom svedeni na status profesora na univerzitetima i taj obrazovni proces je ono što se prvo primjećuje i vrednuje, dok naučno-istraživački rad ostaje u zapećku. Stiče se utisak da su istraživanja kojima se bavimo nešto, što zanima samo naučnu zajednicu i malo ko je svjestan mogućnosti njihove praktične primjene. Akademska zajednica u razvijenim svjetskim centrima bavi se prvenstveno naukom. Naučni projekti i saradnja sa privredom je na prvih 9 mjesta čime akademska zajednica daje svoj doprinos razvoju društva u kome se nalaze. Uloga naučnika je da „vuku“ društvo prema naprijed. Za nastavu i studente rezervisano je tek 10% radnog vremena.
Od samog početka svog obrazovanja sam bila zainteresovana za STEM grupu predmeta kao i prirodne nauke, te sam shodno tome išla na razne radionice, kampove, obuke kad sam nailazila na takve prilike. Moje odluke su uvijek podržavali moji roditelji, koji su me usmjeravali da otkrivam nove oblasti, da sam stalno željna znanja, kao i da ustrajem u onom što volim.
Najupečatljivije iskustvo do sad mi je prošlogodišnje učešće u Međunarodnoj robotičkoj olimpijadi kao reprezentativac Bosne i Hercegovine, zajedno sa mojim prijateljima i mentorima. Također, kao naš najdraži projekat bih izabrala puštanje nano satelita CubeSat u našu atmosferu, do čije smo realizacije dolazili timskim radom i jako kreativnim idejama.
Nekad se do rješenja nekog problema može doći i lakšim putem.
Da bi neka nauka bila privlačnija ženama trebamo se riješiti stigme u društvu da je ona samo za muškarce, i prije svega početi sami kod sebe mijenjati mentalitet da ni jedan posao ne možemo opredijeliti kao muški ili ženski. Jedini kriteriji za biranje naše profesije su naša zainteresiranost, ljubav prema toj oblasti i vještine koje posjedujemo.
