Nauka: superheroj planete i čovječanstva?

Može li nauka biti superheroj koji će spasiti planetu i čovječanstvo? Zašto su naučna istraživanja i mišljenja naučne zajednice ključna za donošenje strateških planova za očuvanje okoliša i brigu o našoj budućnosti?

Može li nauka biti superheroj koji će spasiti planetu i čovječanstvo?
Zašto su naučna istraživanja i mišljenja naučne zajednice ključna za donošenje strateških planova za očuvanje okoliša i brigu o našoj budućnosti?
Razgovarali smo sa #BiH naučnicima i aktivistima: Andrej Gajić (Sharklab ADRIA/National Geographic), Emina Šunje (Univerzitet u Sarajevu/ BHHU:ATRA), Iva Miljević (Vrije Univerzitet Brisel), Nataša Crnković i Ivana Čulić (Centar za životnu sredinu).

 

“Živimo u antropocenom dobu, što znači da čovjek ima veliki uticaj na sve procese koji se dešavaju na Zemlji, mijenja njen izgled i oblikuje je prema svom životnom stilu. U tim uticajima i promjenama koje se dešavaju, čovjek često zaboravi da te akcije utiču i na druge biljne i životinjske vrste, pa smo velikom željom za napretkom i razvojem uticali na ubrzane klimatske promjene i naglim razvojem industrije i korištenja fosilnih goriva došli u trenutnu situaciju globalne klimatske krize.
Zagađenje vazduha velikim emisijama gasova staklene bašte, zagađenje voda hemikalijama i zemljišta pesticidima dovodi do narušavanja prirodnih procesa, a to narušavanje se najviše vidi povećanjem prosječne globalne temperature. Ipak, svijest o zagađenju i klimatskoj krizi se povećava i jedan od ključnih momenata je Pariški dogovor za ograničenje emisija gasova staklene bašte koje ima za cilj zaustavljanje porasta temperature. U ovom cilju trebamo svi biti ujedinjeni, pojedinci promjenama svojih navika, države promjenama politika, ali i velike kompanije promjenama poslovanja mogu i moraju da utiču i pomognu rješavanje klimatske krize.
Nauka ima važnu ulogu u očuvanju prirode i rješavanju klimatske krize. Napredne tehnologije, automatizacija i kompjuterska modelovanja nam omogućavaju da radimo predviđanja u virtuelnom svijetu i odmah vidimo njihov uticaj i odaberemo najbolje rješenje koje će biti primjenjeno u realnom svijetu. Istraživanja biodiverziteta i prirodnih procesa pomažu da bolje upoznamo svijet koji nas okružuje i da odaberemo najbolji način da ga zaštimo i očuvamo. Priroda je kreirala najsavršenije procese, iz kojih možemo mnogo da naučimo, i kada sebe vidimo kao dio prirode i živimo u skladu sa tim možemo da pomognemo očuvanju vrsta, ali i sebi samima, jer sve supstance u prirodi kruže, pa tako i štetne, i u tom kruženju će doći i do čovjeka, a tada već može da bude kasno za očuvanje nekih drugih vrsta biljaka ili životinja.“ Ivana Čulić

 

“U Bosni i Hercegovini manje od 5% teritorije je zaštićeno, dok uskoro evropski standard i obaveza postaje 30%. Problem je što ni ovih par procenata koje smo zvanično zaštitili nije u potpunosti sačuvano od eksploatacije, štetnih projekata poput hidroelektrana, termoelektrana, krivolova, zagađenja… Promjene u prirodi vrlo često sa sobom nose dugoročne posljedice, te ignorisanje problema može skupo da nas košta. Na evropskom kontinentu smo pri samom vrhu po biološkoj raznovrsnosti, koja podrazumijeva raznovrsnost vrsta i staništa, ali i njihov kvalitet, netaknutost i nefragmentisanost. Ipak, prema toj prirodi se ponašamo bahato i nimalo domaćinski. Tempo kojim uništavamo prirodna staništa je ogroman, privatni interes dobija primat nad javnim, te se, koliko god da ekološki pokret i svjest jačaju, ne stižemo izboriti sa svim prijetnjama koje se na dnevnom nivou umnožavaju.
Potrebno je povećavati površinu koja je pod zaštitom, a istovremeno jačati upravljače zaštićenih područja, njihove kapacitete prvenstveno u znanju i vještinama kako bi osigurali dugoročne dobre uslove staništa. Van zaštićenih područja potrebno je takođe uvesti reda, početi kažnjavati sve one koji uništavaju prirodu krivolovom, zagađenjem, ilegalnim vađenjem šljunka i sl, sa velikim fokusom na velike zagađivače koji i dalje prolaze nekažnjeno, iako redovno premašuju ograničenja koja su im propisana.
Nauka odavno zna sve odgovore na tradicionalne prijetnje prirodi, ali i na novije poput klimatske krize, invazivnih stranih vrsta i sl. Potrebno je vratiti povjerenje u nauku, naučnike i naučne institucije, te povećati konkretnu podršku njihovim aktivnostima. Društvo svim svojim aktivnostima utiče na prirodu, koristimo njene resurse, stvaramo otpad, energija koju koristimo, kako god da se napravi, ostavlja negativan uticaj na prirodu, ali je pitanje koliki i kakav će taj uticaj biti. Mahatma Gandi je davno rekao da svijet ima dovoljno za svačije potrebe, ali ne i za svačiju pohlepu. Živjeti u skladu sa prirodom nije nikakav ekstremni ili čudni pokušaj vraćanja čovječanstva u pećinu. To je balans između naših potreba i onoga što nam priroda nudi da koristimo. Negativne uticaje trebamo svesti na minimalnu mjeru, te u potpunosti eliminisati projekte za koje znamo da samo štetu i donose, poput hidroelektrana, spalionica, odlagališta nuklearnog otpada i sl.“ Nataša Crnković

 

“Problem je u nejednakoj distribuciji resursa, kapitalizmu, centralizaciji moći i olakom shvatanju naše životne sredine. Priroda je jedna od osnovnih potreba ljudske vrste i mi ne smijemo dozvoliti da postane luksuz. Zbog našeg djelovanja, uništavaju se ekosistemi stvarani milionima godina, remete osnovni procesi, eksploatišu resursi, vrste izumiru sve većom brzinom, a mi živimo u sve zagađenijem svijetu. Mogli bismo reći da je zapravo onaj najveći problem to što mi ne shvatamo koliki je to problem. Priroda može bez nas, ali mi ne možemo bez prirode.
Iako je naizgled najlakše vidjeti promjene na globalnom nivou, važno je istaći da većina toga dolazi upravo od nas. Mi smo oni koji daju drugima primjer, koji moraju da se pitaju i koji treba da znaju da je njihova dužnost da učestvuju u kreiranju zdravih navika, ali i zdravih politika. Pritiskom na autoritete i praktikovanjem dobrih navika u našim životima stvaramo podlogu i za kvalitetniji život i očuvaniju prirodu. Nemojte uzeti onu kesu iz prodavnice, krećite se više biciklom, koristite što prirodnija sredstava za čišćenje, kupujte domaće proizvode, zasadite cvijeće za pčele, priključite se ili podržite lokalne aktivnosti za zaštitu prirode…lista je beskrajna, potrebno je samo malo volje.
Nauka nam nudi rješenje za sve. Od trenutka kad se probudimo do odlaska na spavanje, susrećemo se sa stvarima i procesima koji su tu zahvaljujući istraživačkom radu na različitim poljima. Nauka je tu da nam objasni, pojednostavi i ukaže da je suživot sa prirodom moguć, ali isključivo uz naše razumno i racionalno ponašanje. Istražujući i štiteći prirodu dolazimo do saznanja o njenoj kompleksnosti, ali i osjetljivosti. Ukazujući na golim okom nevidljive probleme, nauka nam daje šansu da shvatimo, predvidimo i pravovremeno reagujemo. Uz sve to, nauka je izuzetno zabavna! Savršen posao, zar ne?” Iva Miljević

 

“Globalna okolišna katastrofa današnjice koja prijeti opstanku civilizacije, obuhvata tri vrste međusobno povezanih pritisaka na planetu: destrukciju habitata, gubitak biodiverziteta, klimatske promjene. Okolišna katastrofa sadašnjice se poima kao šesta masovna ekstinkcija biodiverziteta u našoj historiji – prvih pet su bile uzrokovane udarima meteorita na planetu, erupcijama vulkana i raznim prirodnim silama, za šestu je u potpunosti odgovoran čovjek, tj ljudska pohlepa. Priroda nudi tzv. ekosistemske servise zahvaljujući kojima čovjek opstaje i uživa u blagodatima prirode : oprašivanje biljaka (osnova proizvodnje hrane), obnavljanje šuma, kruženje vode i materije u prirodi, samočišćenje od zagađenja, atmosfera za duhovni mir.
Proučavajući prvenstveno funkcionisanje ekosistemskih servisa, nauka je već iznašla rješenja za mnoge probleme. Ljudi su već opisali procese koji bi omogućili harmonični odnos čovjeka i prirode: otkrili smo gljive i bakterije koje mogu transformisati bilo koju vrstu otpada (hemijskog, fizičkog, biološkog, tehničkog – mješovitog otpada) u čistu organsku materiju. Ljudi su shvatili proces kojima bakterije fiksiraju ugljen dioksid iz prirode (bakterije fiksiraju čak 25% ukupnog CO2 na planeti Zemlji – glavne odgovorne materije za klimatske promjene); identificirali smo biljke koje čiste (otpadne) vode. Dizajnirane su različite vrste organskog goriva (biodizela) koji može zamijeniti fosilna goriva; dizajnirani su razni načini proizvodnje čiste energije – vjetroelektrane te (djelomično) solarni paneli; dizajnirani su materijali koji se lako razgrađuju poput bioplastike. Raznim tehnikama permakulture (nove metode u poljoprivredi) i tzv “hranidbenim šumama” (eng. food forests) nauka je već objasnila kako se može povećati prinos hrane na manjim površinama – pristup koji favorizira uzgoj multikultura umjesto monokultura. Ovo su samo neka od efikasnih rješenja koja već postoje. Nauka je već davno shvatila da opstanak biodiverziteta znači i opstanak čovjeka jer upravo je i funkcionisanje ekosistemskih servisa bazirano na opstanku biodiverziteta. Nauka je već dosegla i više saznanja nego što je potrebno kako bi ušli u globalnu harmoniju sa prirodom, ali glavni problem je i dalje ljudska pohlepa.
Prekomjerna eksploatacija resursa te općenito povećan pritisak na prirodu (zagađenja, konverzije staništa, klimatske promjene) ne daju vremena za procese koji ekosistemski servisi zahtjevaju kako bi isti ostali obnovljivi; mesna industrija, prekomjerna populacija, konzumerizam, jačanje tehnologije iskorištavanja – su samo neki od primjera ljudske pohlepe i neodgovornog ponašanja prema planeti. Osnovni problem i dalje ostaje niska razina svijesti koja je globalan problem, a ne samo lokalni. Resursi koje planeta Zemlja obezbjeđuje su sasvim dovoljni za sve nas, ali globalni menadžment ovih resursa je neispravan, nebalansiran.
Nauka je već superheroj koji može spasiti planetu, ali sve dok ljudi ne daju priliku nauci (kroz primjenu rješenja koja nauka nalazi), nećemo riješiti okolišni problem današnjice. Potrebna nam je i dalje kritična masa svijesti koja istinski razumije i osjeća prelijepu budućnost koju možemo obezbijediti sebi i našoj djeci kako bismo nastavili živjeti sa planetom u harmoniji jer ne zaboravimo – mi smo dio prirode i zavisimo od prirode.
Moja je želja i vizija da ekosistemski servisi postanu bilateralni, odnosno da i mi, kroz naučna saznanja koja već postoje, olakšamo prirodi, planeti Zemlji, tako što ćemo smanjiti pritiske, a ujedno povećati i prinos, odnosno naš interes. Želim poslati dvije poruke: 1) Globalna promjena počinje od nas samih – mijenjati svijet znači mijenjati naša shvatanja i svakodnevne navike; 2) Prenosim poruku Jimmy Hendrixa – kad moć ljubavi nadvlada ljubav prema moći, svijet će biti slobodan. Volimo prirodu, volimo sebe i ljude oko nas.” Emina Šunje

 

“Ekspanzija civilizacije i njena sve veća potreba za resursima i energijom ima ozbiljno negativne posljedice po okoliš i biodiverzitet. Tehnološki napredak i ekonomija odveć idu daleko ispred modaliteta održivog razvoja i upravljanja. Kako su pojedine ekološki orjentisane ali znanstveno neosnovane inicijative postale planetarno popularne u posljednjim dekadama, kreirale su dodatnu iluziju o uticajima čovječanstva na prirodu.
Industrijalizacija, konzumerizam, enormne količine otpada (prvenstveno plastike), deponovani ratni otpad diljem planete, trajni gubitak staništa, deforestacija, dezertifikacija, nekontrolisani izlov vrsta, fosilna goriva… samo su neki od gorućih problema, čiji je spomen nažalost postao svakodnevnica umjesto posljednji vapaj za pomoći.
Iako nerijetko upiremo prst ka tehnološkim gigantima, različitim zakonodavcima i sl., problem zasigurno leži u svima nama. Tako bi se smanjenje upotrebe jednokratne plastike, pojedinih sanitarno-kozmetičkih proizvoda, kraće tuširanje, sadnja više bilja, korištenje javnog prevoza, vođenje računa o potrošnji papira i poštivanje staništa svakako pozitivno odrazilo na stanje u kojem se priroda danas nalazi. Ma kako se možda mali činio takav doprinos, njegov planetarni impakt je vrijedan svake hvale.
Očuvanje prirode, a posebice miliona vrsta koje se prvenstveno našom greškom nalaze na samom rubu opstanka, zasigurno bi morao biti etički imperativ biološki orjentisane znanosti. Kako bi uspostavili revitalizaciju pogođenih populacija i/ili staništa neophodno je prvenstveno dobro razumjeti antropogene pritiske sa kojima se suočavaju. Vrlo uspješan model očuvanja ogleda se i u uspostavi zakonski osnovane dugoročne in-situ konzervacije, praćene edukacijom širih javnih masa i podizanjem svijesti o značaju biodiverziteta za sve nas.“ Andrej Gajić