Rijeke: važan izvor života

Samo oko tri posto vode na našoj planeti čine slatke vode čije značenje za život je daleko značajnije od sveprisutnih slanih voda. Od toga se samo oko 1,2 posto može […]

Samo oko tri posto vode na našoj planeti čine slatke vode čije značenje za život je daleko značajnije od sveprisutnih slanih voda. Od toga se samo oko 1,2 posto može koristiti kao voda za piće, ostatak je zatvoren u ledenjake, ledene kape i vječni mraz ili zakopan duboko u zemlju, što je na neki način veoma značajno za život na Zemlji, jer su te vode do sada sačuvane od zagađenja. Većina naše vode za piće dolazi iz rijeka i potoka, a na žalost nisu svi na Planeti sretni da žive u takvim područjima jer se oko 40% kopna, ako izuzmemo Antarktiku i Grenland, ubraja u sušna područja.

Voda koja teče rijekama je slatka, što znači da sadrži manje od jedan posto soli. Međutim, rijeke i dalje nose i distribuiraju važne soli i hranjive sastojke za podršku biljnom i životinjskom svijetu. Iz tog razloga, neka od najraznolikijih staništa na našoj planeti mogu se naći oko rijeka. Kolektivno, naučnici procjenjuju da sve rijeke na svijetu svake godine nose oko četiri milijarde tona soli sa kopna do okeana.

Kako se svijet razvija tako raste i zagađenost slatkih i slanih voda. Ljudi ali i ostala živa bića koriste slatke vode za piće. Rijeke su oduvijek bile važne ljudima. Danas ih koristimo za navodnjavanje u poljoprivredi, za transport, proizvodnju električne energije kroz hidroelektrane i za zabavne aktivnosti poput plivanja, ribolova i plovidbe. U prošlosti su ih ljudi koristili kao izvor hrane, pitke vode, kupali se u njima, a nešto kasnije poslije prahistorijskog doba presudno je bilo plodno tlo, a potom su postale i rute za trgovinu, istraživanje i naseljavanje.

Paralelno sa razvojem gradova i industrije rijeke i voda tekućica postajale su izuzetno važne kao snaga za upravljanje mašinama.

Rijeke su i danas važne. Mnogi poznati gradovi su izgrađeni na rijekama.  New York,  Buenos Aires, London, Cairo, Kolkata,  Shanghai.

One nam i dalje pružaju transportne rute, vodu za piće i navodnjavanje poljoprivrednog zemljišta te struju za domove i industriju.

Svaka od ovih upotreba može uticati na zdravlje rijeke i okolnih ekosistema. Praćenje zdravlja rijeka, jezera i potoka važan je posao koji provode naučnici zvani hidrolozi. Vijekovima su ljudi širom svijeta rijeke doživljavali kao jeftin i jednostavan način da se riješe otpada, bez obzira da li se radi o kućnom, poljoprivrednom ili u novije vrijeme industrijskom.

Zagađenje rijeka dolazi od direktnog odlaganja smeća i kanalizacije, odlaganja toksičnog otpada iz fabrika i poljoprivrednog oticanja koje sadrži gnojiva i pesticide. Savremena ekonomija svoje postojanje temelji na površinskim i podzemnim slatkim čistim vodama, a obzirom na to da je široka upotreba rijeka doprinijela ne samo njihovom zagađenju nego i ugrožavanju staništa i dovođenje u pitanje njihovog opstanka, kao i opstanka samih riječnih tokova, s pravom smo sve više zabrinuti zbog moguće opće zagađenosti slatkih voda, jer se radi o jednom sistemu koji je gotovo u potpunosti zatvoren. Sasvim je opravdana ta zabrinutost ako uzmemo u obzir da je slatke vode tako malo, da nije svima dostupna i da bez vode čovjek umire treći do četvrti dan.

Do šezdesetih godina mnoge su svjetske rijeke bile toliko zagađene da ribe i druge divlje životinje više nisu mogle preživjeti u njima. Njihove vode postale su nesigurne za piće, plivanje i druge svrhe.

Nakon više incidenata od sredine 20. vijeka u razvijenijim zemljama postroženi su zakoni koji su pomogli u  čišćenju zagađenih rijeka.  Zakoni su ograničili supstance koje fabrike mogu odlagati u rijeke, ograničili količinu poljoprivrednih oticaja, zabranili otrovne pesticide kao što je DDT i zahtijevali tretman kanalizacije.

Iako se situacija u nekim dijelovima svijeta popravila, i dalje postoje ozbiljni problemi.

Čak i nakon što države ograniče zagađenje rijeka, toksične hemikalije mogu ostati. Mnogi zagađivači trebaju godine da se otope. Zagađivači se takođe nakupljaju u biljnom i životinjskom svijetu rijeke. Otrovne hemikalije mogu se zadržati na algama koje jedu insekti ili ribe, a koje zatim jedu veće ribe ili ljudi. U svakoj fazi riječne prehrambene mreže povećava se količina toksičnih hemikalija.

U dijelovima Sjeverne Amerike i Europe postoji i ozbiljan problem kiselih kiša. Kisele kiše nastaju kada se emisije iz fabrika i vozila miješaju s vlagom u zraku. Kiselina koja nastaje može biti toksična za mnoga živa bića. Kisela kiša pada kao kiša i snijeg. Nakuplja se u glečerima, potocima, rijekama i jezerima, zagađujući vodu i ubijajući divlje životinje.

Da bi se osigurala sigurna voda za piće i staništa na kojima mogu napredovati ribe i druge divlje životinje, rijeke se moraju održavati čistima. Ekolozi aktivisti, vlade i lokalne zajednice stoga trebaju djelovati zajedno i to ne samo na Međunarodni dan akcije za rijeke koji je posvećen solidarnosti nego i općenito. Postoje raznolike zajednice širom svijeta koje se okupljaju i govore da su naše rijeke važne. Da su zajednice koje imaju pristup čistoj i tekućoj vodi bitne i da bi svi trebali imati pravo glasa u odlukama koje utiču na njihovu vodu i život. Da je naše vrijeme da se založimo za ta prava, sada više nego ikad. Kroz njihove poruke svi akteri bi trebali pokušati razumjeti i riješiti ove probleme zagađenja i ne samo zagađenja nego i druge probleme sa kojima se rijeke danas susreću.

Još jedna nužnost u korištenju voda tekućica dovela je čovjeka do toga da mora vagati dobre i loše strane čak i kada su u pitanju izgradnja brana na rijekama koje imaju manji ili veći hidrološki potencijal. Brana je prepreka koja zaustavlja ili preusmjerava protok vode duž rijeke. Ljudi su gradili brane hiljadama godina.

Brane se grade za mnoge svrhe. Neke od njih imaju ulogu da spriječe poplave ili da  vrate zemljište prethodno potopljeno rijekom. Ostale brane koriste se za promjenu toka rijeke u korist razvoja ili poljoprivrede, zatim mogu da osiguravaju zalihe vode za  ruralna ili urbana područja u njihovoj blizini. Mnoge brane koriste se za opskrbu električnom energijom.

1882. godine izgrađena je prva hidroelektrana na svijetu. Takve elektrane koriste energiju tekuće vode za proizvodnju električne energije. Oko 19% energije u svijetu dolazi iz hidroelektrana. Kina je najveći svjetski proizvođač električne energije iz hidroelektrana, a iza nje je Kanada.

Ovaj vid dobijanja električne energije spada u obnovljive izvore električne energije jer se voda neprestano dopunjava padavinama. To su neki od argumenata za. Budući da hidroelektrane ne sagorijevaju fosilna goriva, one ne emituju zagađenje ili stakleničke gasove. Ova vrsta električne energije se najčešće proizvodi na većim nadmorskim visinama brdsko-planinskih područja gdje je manja gustina naseljenosti. One se grade kako za dobijanje električne energije tako i za regulisanje i smanjenje rizika od poplava i za smanjenje rizika od nedostatka vode. Međutim, hidroelektrana ima pored pozitivnih i neke negativne učinke na okoliš. Neophodno je sagledati i jedne i druge kako bi se donijela ispravna odluka.

Argumenti protiv su ti da brane i hidroelektrane mijenjaju protok i temperaturu rijeka. Ove promjene na ekosistemu mogu naštetiti ribama i ostalim divljim životinjama koje žive u rijeci ili u njenoj blizini. I premda hidroelektrane ne ispuštaju stakleničke gasove, truleća vegetacija zarobljena u rezervoarima brana može ih proizvesti. Raspadni biljni materijal emituje karbon dioksid, glavni staklenički gas, u atmosferu.

Brane takođe imaju uticaj na ljude koji žive u blizini rijeka. Više od 1,3 miliona ljudi moralo se iseliti iz svojih domova kako bi ustupilo mjesto kineskoj brani Tri klisure i njenom rezervoaru. Organizacije za ljudska prava tvrde da mnogi od tih ljudi nisu dobili kompenzaciju koja im je obećana za raseljenje.

Osim toga, brane mogu uticati na populacije riba i plodnost poplavnih ravnica. Ribe možda neće moći migrirati i mrijestiti se kao npr. losos.

Brane s vrlo velikim ležištima mogu također uticati na podlogu i pokrenuti zemljotrese i to zahvaljujući težini vode u ležištima što može dovesti do klizanja postojećih pukotina ili kvarova na ovim pločama i stvoriti zemljotres.

Hidroelektrane, kako tradicionalne, tako i mini, visoko su uslovljene osobenostima i karakteristikama mjesta na kojem se trebaju nalaziti.

Ekolozi smatraju da mini hidroelektrane predstavljaju opasnost za biljni i životinjski svijet. Oni smatraju da su proporcionalno ista prijetnja za male rijeke kao velike hidroelektrane za velike rijeke. Gubici koji nastaju uništenjem rijeke i njene okoline se novčano ne mogu nadoknaditi, a nepouzdane su i sa aspekta klimatskih promjena. Oni takođe tvrde da male hidroelektrane nisu isplative za državu, nego isključivo za investitore.

U konačnici upravljanje rijekama je proces uravnoteženja potreba mnogih korisnika ili zajednica koje ovise o rijekama. Rijeke pružaju prirodna staništa za ribe, ptice i ostale divlje životinje. One takođe pružaju rekreacijske površine i sportske mogućnosti kao što su ribolov i kajak.

Industrije takođe zavise od rijeka, one prevoze robu i ljude preko kontinenata, pružaju pristupačnu energiju za milione domova i preduzeća.

Poljoprivrednici i poljoprivredna preduzeća često se oslanjaju na rijeke za prijevoz. Rijeke takođe dovode vodu za navodnjavanje i ono što je najvažnije je da riječni menadžeri moraju uzeti u obzir potrebe svih sadašnjih i možda još važnije, budućih korisnika jer ako njihovo upravljanje nije održivo onda i nema smisla jer su rijeke dio hidrološkog ciklusa koji predstavlja gotovo u potpunosti zatvoren sistem i svako narušavanje tog sistema može ga značajno destabilizirati. Stoga se vrijedi podsjetiti da je voda izvor života.