Šta je COP26 i zašto pričamo o klimatskim promjenama?

Konferencija UN-a o klimatskim promjenama (COP26) u Glasgow-u COP26 ima za cilj okupiti zemlje kako bi se ubrzalo djelovanje prema ciljevima Pariškog sporazuma. Pariški sporazum (PA) usvojen je 2015...

Konferencija UN-a o klimatskim promjenama (COP26) u Glasgow-u

COP26 ima za cilj okupiti zemlje kako bi se ubrzalo djelovanje prema ciljevima Pariškog sporazuma. Pariški sporazum (PA) usvojen je 2015. godine na Konferenciji UN -a o klimatskim promjenama (COP 21), a stupio je na snagu 4. novembra 2016. Do danas broji 197 stranaka i postavlja dva glavna cilja: ograničavanje globalnog porasta prosječne temperature na znatno ispod 2 ° C iznad predindustrijskog nivoa, te nastojanje da se ograniči na 1,5 ° C i prilagođavanje neizbježnim uticajima klimatskih promjena, dok finansijski tokovi bivaju usklađeni s razvojem koji je otporan na promjene klime.

COP26 bi trebalo da potakne stranke da iznesu ambiciozne nacionalno utvrđene doprinose kojima se uspostavljaju njihovi ciljevi smanjenja emisija za 2030., da raspravljaju o mjerama prilagođavanja, da povećavaju finansiranje koje se odnosi na klimatske promjene i dovršavaju Pariški pravilnik (detaljna pravila koja čine Pariški sporazum operativnim).

Između ostalog, stranke se trebaju dogovoriti oko detalja takozvanog člana 6 koji postavlja pravila za međunarodna tržišta ugljika, omogućavajući strankama da trguju smanjenjem emisija. Osim toga, stranke će nastojati uspostaviti zajednički vremenski okvir za svoje planove. Rasprave na globalnom nivou vrte se oko postavljanja petogodišnjeg ili desetogodišnjeg zajedničkog vremenskog okvira.

Prema izvještajima Evropske komisije stav EU bi trebao biti zasnovan na hitnosti pojačavanja globalnog odgovora na rješavanje klimatske krize i potrebi za pravednom i poštenom klimatskom tranzicijom u cijelom svijetu.

Posljednji objavljeni naučni izvještaji govore da se zbog uticaja čovjeka temperature brzo povećavaju i ponavljaju potrebu da se emisija CO2 smanji na neto nulu, značajno smanje emisije drugih stakleničkih gasova i povećaju mjere za zaštitu naših prirodnih ponora ugljika, poput šuma i okeana. To također potvrđuje da su klimatske promjene tu da ostanu i da su neki od njihovih učinaka neizbježni.  Samo u Evropi prosječna temperatura je u zadnjih 40 godina znatno porasla. Prosječna temperatura bila je 2,2 °C viša u posljednjih pet godina nego krajem 19. stoljeća. 2020. bila je u Evropi najtoplija godina u historiji. Klimatske promjene za posljedicu imaju ekstremne vremenske uvjete što dalje uzrokuje ljudske i finansijske gubitke. Financijski gubitci prouzrokovani ekstremnim vremenskim uvjetima i pojavama povezanima s klimom premašili su 419 milijardi eura u EU27 tokom proteklih četrdeset godina. To je znatno više nego što EU u dvije godine potroši na svoje politike i programe.  Obzirom da se povećava broj teških poplava u Evropi, prosječna ekonomska šteta od izlijevanja rijeka u Europi premašuje pet milijardi eura godišnje. Sa druge strane česti su požari te je godišnja ekonomska šteta od šumskih požara oko 2 milijarde eura. Od 1980. do 2019. više od 85 000 osoba u EU-u izgubilo je život zbog ekstremnih vremenskih uvjeta i pojava povezanih s klimom.

Stoga je važno da svi djelujemo, a posebno razvijene zemlje. Djelovanje ekonomija G20, čije emisije zajedno čine oko 80% ukupne globalne vrijednosti, biti će od kritičnog značaja za određivanje našeg uspjeha općenito. Kada govorimo o EU, ona predstavlja samo 8 % globalnih emisija međutim posljedice koje naučnici predviđaju u izvještaju su više nego alarmantne. Očekuje se povećanje učestalosti i intenziteta ekstremnih vremenskih uvjeta, uključujući morske toplotne valove, te se upozorava da će porast temperature od 2 °C imati kritične učinke na prirodu i ljude. Više temperature i intenzivniji vremenski uvjeti također će dovesti do ogromnih troškova za privredu EU-a i nepovoljno uticati na sposobnost zemalja da proizvodu hranu.

Međutim, naučnici ipak smatraju da ljudsko djelovanje može promijeniti tok događaja i da trenutnim brzim i velikim smanjenjem emisija stakleničkih plinova i postizanjem nulte neto stope emisija CO2  klimatske promjene i njihovi učinci bi se mogli ograničiti. EU na više načina nastoji da se približi ovim ciljevima. Jedan od njih je EU Green Deal koji predstavlja novu mapu puta EU prema klimatskoj neutralnosti do 2050. godine i novu strategiju rasta EU za okoliš i socijalno održiv rast. EU je do 2017. smanjio svoje emisije za gotovo 22 % u odnosu na 1990., čime je tri godine prije roka postigao svoj cilj smanjenja emisija do 2020.

Obzirom na EU-ovu obavezu povećanja klimatskih ambicija u skladu s Pariškim sporazumom, čelnici i čelnice EU-a potvrdili su u decembru 2020. obavezujući cilj EU-a za domaće neto smanjenje emisija stakleničkih plinova za najmanje 55 % do 2030. u odnosu na 1990., što predstavlja znatno povećanje u odnosu na prethodni cilj EU-a da se emisije do 2030. smanje za 40 %.

Pored toga, EU i njene države članice vodeći su svjetski doprinosi razvojne pomoći i najveći svjetski doprinosilac finansiranja klime, pružajući najmanje trećinu svjetskog javnog finansiranja klime. Doprinos EU se više nego udvostručio od 2013. godine, čineći EU najvećim donatorom međunarodnog finansiranja klime. EU se nastoji pripremiti za suočavanje odnosno prilagođavanje neizbježnim posljedicama promjena klime kroz Strategiju, a kako klimatske promjene ne poznaju granice, EU  pokazuje jednu vrstu odgovornosti koja se ogleda ne samo u liderstvu nego i u stavljanju klimatskih promjena u središte svoje vanjske politike, i to uz pomoć: klimatske diplomatije i osiguravanja finansijskih sredstava za borbu protiv klimatskih promjena.  EU i države članice najveći su pružatelji javnog finansiranja borbe protiv klimatskih promjena u svijetu te doprinose djelovanjima u području klime i izvan svojih granica. U 2019. osigurali su 21,9 milijardi eura za zemlje u razvoju. Ono što se očekuje nakon samita je posvećenost svih učesnika dugoročnoj strategiji prema neto nultoj emisiji do 2050. godine kao i zajednički rad na omogućavanju i ohrabrivanju zemalja pogođenih klimatskim promjenama da zaštite i obnove ekosisteme i izgrade odbranu, sisteme upozorenja i otpornu infrastrukturu i poljoprivredu kako bi izbjegli gubitak domova, sredstava za život i života.

Istovremeno, održivi razvoj se ne može postići bez odlučnih mjera za ublažavanje i prilagođavanje klimatskim promjenama. Klimatske akcije i ciljevi održivog razvoja (SDG) usko su povezani i nadopunjuju se, a EU se zalaže da zelena tranzicija ide u korak sa ekonomskim razvojem, stvaranjem novih radnih mjesta, sigurnošću hrane, zaštitom biološke raznolikosti i javnim zdravljem te nudi široke mogućnosti za održivi razvoj i rast. Na primjer, za EU prelazak na kružnu ekonomiju ima procijenjeni potencijal za otvaranje gotovo 600.000 novih radnih mjesta uz smanjenje emisije ugljika za 450 miliona tona do 2030. Smanjenje emisije stakleničkih plinova u EU za 24% i rast BDP -a od 64% između 1990. godine i 201 pokazuju da je moguće postići apsolutno razdvajanje emisija i ekonomskog rasta.

Upravo iz svih navedenih razloga neophodno je da razvijene zemlje što prije krenu u dostizanje ciljeva i ispune svoje obećanje da će mobilizirati najmanje 100 milijardi dolara godišnje za finansiranje klime između 2020. i 2025. godine i da počnu s razmatranjem dugoročnih ciljeva poput nula emisija do 2050.