Ana Mikulić
Ljubavna poezija od Rima do Praga Postoje na svijetu gradovi u koje se zaljubite na prvi pogled i u koje se poželite vratiti. Iz nekih gradova poželite ne otići. Rim […]
Ljubavna poezija od Rima do Praga
Postoje na svijetu gradovi u koje se zaljubite na prvi pogled i u koje se poželite vratiti. Iz nekih gradova poželite ne otići. Rim je takav. Dođeš, zaljubiš se, vratiš se, a on te samo još više obavije svojim nitima ljepote i veže u svoju mrežu. Tako poetičan, graciozan i monumentalan, zarobio je u sebi povijest čovječanstva i nježno je drži u svojim dlanovima. Prošlost cijele hemisfere kreće su u povorci slika, građevina, uspomena i trofeja okupljenih iz daleka. Kao da je cijeli Rim načinjen od mramora i pozlate, naguran na sedam brežuljaka čiji su obrisi davno nestali ispod izljeva čovječje duše pretvorene u kamen i mramor. Stoji tako, veličanstven i ravnodušan prema prolaznicima, zamišljen i sanjiv, nostalgičan i zarobljen u nekim drugim vremenima. Grad odjeka prošlosti, grad iluzija i grad čežnji. Od najmanjeg kamena, do najveće građevina, od novčića u fontani do svake izgovorene molitve, Rim slavi ljudski duh i dušu, slavi vjeru, dobrotu, ljubav i nadu. Od svake crkve do svakog hrama slavi jednog Boga čije sunce grije sve ljude, jednog Boga koji svima pruža svoju Ljubav i dodirom svoje ruke udahnjuje dušu. (…) Dok tmurni oblaci donose kišu nad grad, čini se tako hladan i dalek, ali onda se u mirisima kiše pomiješane s mirisom Tibera i mirisima začina iz kuhinje starog Talijana probudi neki novi grad, tako malen i blizak, intiman i topao, širi vam ruke i poziva vas da se sklonite u uske uličice i pobjegnete iz mnoštva ljudi koji govore više jezika nego ih je Cezar mogao zamisliti. I onda ga upoznate, pređete na „ti“ i tek tada ga zavolite, vidite grad u očima djeda koji sanjivo prolazi kraj vas i u osmijehu djevojke koja zalijeva cvijeće na svom malenom prozoru. Otkrijete grad u restorančićima s kariranim stolnjacima, za čijim stolovima ljudi ispijaju kratki esspreso čiji miris u rano jutro budi ne samo prolaznike nego i cvijeće koje ukrašava uličice i uokviruje prozore. (…) Energija koja se širi Rimom ne može da ne izrodi nešto veliko. Sva ta raskoš jednog grada skupljena je na jedno mjesto, u Njegove oči. Možda Rim ne bih doživjela kao poeziju da ga nisam gledala kroz Njegove zlatne oči. Pitam se ponekad bi li osjetila toplinu tog grada da me nije držao za ruku dok smo se provlačili skrivenim ulicama i tražili najljepša umjetnička djela, skrivena od drugih, u ljudima i njihovim očima. Naš smijeh odjekivao je ulicama i naša su srca pulsirala u ritmu Rima, koji je srce svijeta koje nikad nije prestalo da pulsira. Rim je poezija pretvorena u grad, a mi smo prve stihove naše pjesme ispisali upravo u Rimu. I pisali smo je zajedno još neko vrijeme, pisali smo stihove o kasnim noćnim nedostajanjima, pisali smo stihove o čežnjama i daljini, o ljubavi koja pobjeđuje sve prepreke. Naša se pjesma sastojala od metafora i usporedbi s pticama i od naših želja da doletimo jedno drugome u zagrljaj. Bila je to jedna iskrena, patetična ljubavna pjesma kakve su pjevali stari pjesnici i mi smo se u našoj poeziji utapali. Sve dok nije došao kraj. Sreli smo se u jednom drugom Gradu, nije to bio romantični i poetični grad kao Rim. Ovaj je bio markantniji, gospodskiji i ozbiljniji. Sjećam se još snježnih pahulja koje su nam otplesale ples dobrodošlice i sjećam se topline snijega, topline koju možeš doživjeti samo onda kada ti srce gori i poigrava od Sreće. Naivno srce nastavilo je kucati u istom ritmu. Gledam sada u kartu grada kako je išarana i pohabana i podsjeća me na sve korake koje smo zajedno učinili ulicama Praga. Dozvolili smo gospodinu Pragu da nas vodi i odveo nas je na mjesta koja nisu upisana u kartama i pokazao nam je svoju raskoš u svim onim ulicama koje nisu prekrivene turistima i na onim mjestima koja pravi Pražani pohlepno čuvaju od drugih. Mi smo ih pronašli. Dok smo sjedili pod onim stablima u predivnim praškim parkovima, govorio mi je da jasno može vidjeti Kafku kako mu dolazi inspiracija dok hoda istim tim parkom. I sjećam se kako je volio moju igru u kojoj sam u licima praških djevojaka tražila djevojke sa slika Alphonsa Mucha. On je prvi prepoznao opise zimskog grada iz Kafkinog Dvorca i recitirao mi je cijele ulomke najdraže mi knjige dok smo šetali Hradčanom.(…) Opet se gubim u mirisima, bojama i sjećanjima. Mojom sobom se širi miris trdelnika, na usnama mi je gorki okus tamnog Kozela, oko mene sjaji i blješti novogodišnji vatromet čiji odsjaj u Vltavi čini grad magičnim. Na početku smo Nove godine i gledamo na stare krovove tog grada i osjećam se kao vraćena u čarobno doba bajki, dvoraca i prinčeva, ali osjetim da moj Princ polako odlazi od mene. Duboko u sebi osjećam bol i čežnju. Zvuk prhkog snijega pod Njegovim nogama dok odlazi zadnji je stih naše pjesme. Ostalo je još nekoliko zrnaca magije koje pokušavam potpuno upiti u svoje sjećanje, sačuvala sam uspomene i pokušavam zadržati svaki miris, dodir i osjećaj ponavljajući ih iznova u sebi, da što duže ostanu prisutni. Od nas mi je ostao samo posljednji stih naše pjesme…. Sanjat ću noćas Karlov most prekriven snježnim pahuljama, toplinu noćnih tramvaja i svjetla novogodišnjih borova… Sretna mi Nova Godina…
