Obnova ekosistema: Svjetski dan zaštite okoliša

Svjetski dan zaštite okoliša obilježava se svake godine 5. juna, na godišnjicu održavanja Konferencije Ujedinjenih naroda u Stockholmu (1972.) posvećene okolišu, na kojoj je usvojen Program za�...

Svjetski dan zaštite okoliša obilježava se svake godine 5. juna, na godišnjicu održavanja Konferencije Ujedinjenih naroda u Stockholmu (1972.) posvećene okolišu, na kojoj je usvojen Program zaštite okoliša Ujedinjenih naroda (UNEP).  To je ujedno bila prva svjetska konferencija koja je životnu sredinu učinila glavnim problemom.

Tema ovogodišnjeg  Svjetskog dana zaštite okoliša je „Obnova ekosistema“.  Ekološka obnova je toliko važna da je UN nedavno proglasio Dekadu obnove ekosistema 2021-2030, koja je jedinstvena prilika da se pojačaju napori na obnovi uz otvaranje radnih mjesta i borbu protiv klimatskih promjena u okviru Agende 2030 i Ciljeva održivog razvoja. Trenutno 3.2 milijarde ljudi pati od negativnih utjecaja na ekosisteme. Ti se utjecaji procjenjuju gubitkom od oko 10 posto globalnog godišnjeg BDP-a.

Da bi se poboljšala ova situacija, pored ostalih  akcija, Vlada Njemačke i IUCN su uspostavlili globalni cilj “Bonski izazov” 2011. godine za obnavljanje otprilike 350 miliona hektara degradiranih ekosistema ove decenije, zahvaljujući kojem  bismo mogli ukloniti 13-26 gigatona stakleničkih plinova iz atmosfere.

Obnova ekosistema znači pomaganje u oporavku ekosistema koji su degradirani ili uništeni, kao i očuvanje ekosistema koji su još uvijek netaknuti. Zdraviji ekosistemi, s bogatijim biodiverzitetom, donose veće koristi, kao npr. plodnije  tlo, veći prinosi drveta i ribe i veće zalihe stakleničkih plinova. Oporavak ovisi o karakteristikama poput opsega poremećaja ekosistema i vrste ekosistema o kojem je riječ, te se obnova ne dešava istim tempom. Obnova se može vršiti na različite načine: uklanjanjem pritiska na prirodu kako bi se ona mogla sama obnoviti, sadnjom drveća, ozelenjavanjem gradova, preoblikovanjem  vrtova, promjenom načina prehrane ili čišćenjem rijeka i obala. Obzirom da nije uvijek moguće vratiti ekosisteme u prvobitno stanje jer je društvu potrebno  poljoprivredno zemljište recimo ili infrastruktura na zemljištu koje je nekada bilo šuma, društvo mora naći način da se prilagođava i živi sa prirodom.

Obnavljanje ekosistema ima i ekonomske koristi, a od intervencija premašuje se devet puta veća cijenu ulaganja, dok je neaktivnost najmanje tri puta skuplja od obnove ekosistema. Stoga je bitno djelovati jer je moguće obnoviti sve vrste ekosistema, uključujući šume, obradiva zemljišta, močvare i okeane, pa čak i gradove. Inicijative za obnovu može pokrenuti gotovo svako, od vlada i razvojnih agencija do preduzeća, zajednica i pojedinaca. To je zato što su uzroci degradacije brojni i različiti, a mogu imati uticaj različitih razmjera. 

Brojni su primjeri degradacije koja usljed ekonomskog razvoja odnosno lošeg menadžmenta,  može proizaći iz štetnih politika poput subvencija za intenzivnu poljoprivredu ili zakona koji potiču krčenje šuma. Jezera i obale mogu postati zagađeni zbog lošeg upravljanja otpadom ili industrijske nesreće. Komercijalni pritisci mogu ostaviti gradove s previše asfalta i premalo zelenih površina. 

Globalni pritisci na okoliš: rast svjetske populacije, neodrživa upotreba resursa, klimatske promjene, konverzija staništa, desertifikacija, upotreba GMO, širenje invazivnih vrsta, nizak stepen implementacije dogovora, nizak stepen globalne javne svijesti.

Jedan takav primjer koji se može izdvojiti, a koji slikovito predstavlja navedeno je da usljed klimatskih promjena i konverzije zemljišta, prinosi kukuruza, riže i pšenice do 2050.godine mogli bi se smanjiti za čak 25 %. Potražnja za hranom, stočnom hranom i vlaknima mogla bi se do 2050.godine povećati za 70 %. Ako resurse nastavimo iskorištavati tom brzinom, za opstanak svjetske populacije će trebati više od dva planeta kao što je Zemlja.

Pritisci na okoliš su i u Bosni i Hercegovini relativno veliki. Oni se ogledaju u:

1. Nekontrolisanoj urbanizaciji, izgradnji cesta i ostale infrastrukture što dovodi do degradacije i fragmentacije staništa; 
2. Konverziji staništa (posebno kraških) u poljoprivredno zemljište kao i opće širenje poljoprivrednih područja (prije svega ekspanzija monokultura); 
3. Preusmjeravanju vodenih tokova radi izgradnje hidroakumulacijskih objekata zajedno s lošim upravljanjem vodama; 
4. Kontaminaciji voda različitim industrijskim i poljoprivrednim zagađivačima; 
5. Globalnim klimatskim promjene i zakiseljavanju staništa;
6. Šumskim požarima uzrokovanim nedostatkom pažnje i nemarom; 
7. Nekontrolisanom odlaganju otpada; 
8. Neadekvatnom upravljanju šumama;
9. Pretjeranoj  eksploataciji ljekovitog bilja i gljiva;
10. Intenzivnoj konverziji i fragmentaciji šumskih staništa uzrokovanoj otvorenim tipovima kamenoloma i gradilištima; 
11. Nebalansiranom lovu i ribolovu; 
12. Pojavi invazivnih vrsta i genetskih modificiranih organizama.

Među vodećim pritiscima na okoliš u BiH jeste neadekvatna i nekontrolisana sječa šume. Danas na prostoru naše zemlje postoji mnogo ilegalnih sječa koji dovode do potpunog nestanka šumskih ekosistema i vrijednih šumskih resursa. Totalnim sječama nastaju disbalansi u pojasnim zonama ekosistema i pejzaža, nastaju klizišta i pomjeranja tla, poplave, aerozagađenje, gubitak resursa, šumske drvene mase, plodnog humusa itd. Jedan od pozitivnih primjera obnove ekosistema u BIH kako je navedeno u časopisu Naše šume broj 48-49 je biološka rekultivacija tehnogenih tala, kamenoloma „Ribnica“ i deponije šljake i pepela na lokalitetu Turbići u području Kaknja. Poslije deset godina od biološke rekultivacije navedenih lokaliteta utvrđen je visok stepen prijema sadnica i njihova vitalnost što je doprinijelo njihovoj harmonizaciji sa okolnim šumskim sastojinama. Korištenje autohtonih vrsta drveća i grmlja u rekultivaciji ovih i sličnih tehnogenih tala doprinosi očuvanju biodiverziteta i prirodnosti šumskih zajednica.

Šume su trenutno glavni prioritet za obnovu na globalnom nivou zbog njihovog potencijala da pružaju važne prirodne usluge. 

Iako je za prirodu najbolje da se sama obnavlja to može ići veoma sporo, što dalje može voditi do istrebljenja još većeg broja vrsta. Zato je često potrebna čovjekova intervencija. Različiti ekosistemi se obnavljaju različitim tempom. Na primjer, uzmimo tropsku šumu gdje se varijacije u vremenu koje je potrebno tropskoj šumi za oporavak  kreću od 10 godina za manje poremećaje do 7000 godina, za češće i teže degradacije. U prosjeku su potrebne 503 godine da se tropska šuma oporaviti, iako se najčešće neće “potpuno” oporaviti. Na kraju se mogu oporaviti do stope od oko 95,5 posto. Zanimljivo je da se šume u Srednjoj Americi oporavljaju brže od onih u Aziji. 

U svakom slučaju proces obnove će poboljšati biološku raznolikost na degradiranim pejzažima, povećati populaciju i distribuciju rijetkih i ugroženih vrsta, poboljšati povezanost krajolika, povećati dostupnost roba i usluga iz okruženja i doprinijeti poboljšanju ljudskog stanja i blagostanja.

Razlozi za obnovu ekosistema su različiti. Netaknuti ekosistemi važni su za oprašivanja,izvlačenje  ugljika iz atmosfere, filtriranje podzemnih voda ili smanjenje erozije i dezertifikacije. Obnavljanjem ekosistema, naučnici imaju za cilj nadopunjavanje ovih usluga. Kao primjer možemo uzeti mangrove šume obalnih močvara, koje pružaju važne usluge zaštite od oluja. Polovina ih je degradirano. Šume u umjerenim geografskim širinama koje štite od poplava koje su sve češća posljedica klimatskih promjena. Još jedna briga mnogih naučnika je da bi naša stopa gubitka biodiverziteta na kraju mogla negativno uticati na našu sposobnost uzgoja hrane i pristupa ljekovitim biljkama. Uski raspon genetske raznolikosti na zemlji čini vrste sklonijim bolestima i dovodi ih u veći rizik da se ne mogu prilagoditi uticajima poput klimatskih promjena. Obnavljanjem staništa možemo imati veće šanse da izdržimo promjene okoliša koje su u toku.

Primjer kako jedan čovjek može spasiti djelić tropske prašume je iz Ekvadora. 1980. godine Omar Tello, koji sada ima 61 godinu, kupio je parcelu od sedam hektara teško degradirane paše izvan grada Puyo. U protekle četiri decenije putovao je zemljom spašavajući autohtone biljke iz područja koja su bila isušena i vratio ih u svoju zemlju. Obnovljena prašuma u Tellu sada je dom hiljadama biljnih vrsta, koje pružaju stanište za još hiljade životinja, uključujući 400 vrsta pauka.

Sve više i više, ekolozi su shvatili potrebu za partnerstvom sa autohtonim stanovništvom na projektima ekološke obnove. Njihovo duboko tradicionalno znanje o ekosistemu regije proizlazi iz vijekova interakcije s prirodom na održiv način.

 8% teritorije Evropske unije, pogođeno je desertifikacijom, uključujući oko 14 miliona hektara u južnoj, istočnoj i srednjoj Evropi. Obnova degradiranih i ogoljenih površina pristupom obnove šuma predstavlja ekonomično, dugoročno i održivo rešenje koje polazi od prirode. Prema procjenama inicijative Ekonomika degradacije zemljišta, zbirni troškovi erozije zemljišta, gubitka šuma i drugih oblika degradacije zemljišta bi u narednih 30 godina mogli da dostignu čak 4813 milijardi dolara u istočnoj Evropi i 926 milijardi u zapadnoj Evropi, dok se troškovi rješavanja tog problema procjenjuju na 777 milijardi, odnosno 181 milijardu dolara. 

Stoga je itekako u interesu, ne samo obnova ekosistema, nego i očuvanje onih koji su netaknuti. Bosna i Hercegovina ima 105,602.18 ha zaštićenih područja, što je manje od 3% ukupne površine, dok je EU standard minimum 10% teritorije svake države.