Europe House pokreće književni klub i promoviše postignuća evropske književnosti!

U želji za njegovanjem kulture čitanja, Europe House i JU Biblioteka Sarajevo za ljubitelje književnosti pokreću Booked – književni klub posvećen stvaranju kulture okupljanja u novom prost...

U želji za njegovanjem kulture čitanja, Europe House i JU Biblioteka Sarajevo za ljubitelje književnosti pokreću Booked – književni klub posvećen stvaranju kulture okupljanja u novom prostoru Europe House u zgradi Vječne vatre u srcu Sarajeva.

Svakog posljednjeg utorka u mjesecu u 18:00 časova razgovarat ćemo sa domaćim književnicima o njihovim djelima kao i djelima odabranih evropskih autora.
Gost prvog Booked književnog kluba koji će se održati 30.01.2024. je Damir Ovčina, dobitnik nagrade Mirko Kovač za svoj prvijenac “Kad sam bio hodža”. Pored svojih djela, Ovčina će nam predstaviti i djela nobelovca José Saramaga.

Sa Ovčinom, kao i drugim učesnicima Književnog kluba razgovara Kristina Ljevak Bajramović, novinarka i  kulturna djelatnica.

<strong>O romanu „Kad sam bio hodža“</strong>
Na prvom Internacionalnom festivalu književnosti Bookstan u Sarajevu 2016. godine premijerno je predstavio prvijenac „Kad sam bio hodža“ – roman specifične strukture i jezika, o osluškivanju topota vojničkih čizama koje odvode na prisilni rad, zlostavljanje i u smrt, o junacima kojima je ljudskost u nevremenima osnovna odlika i odluka te o zlu koje bez dobra ne može egzistirati.

Da bi stvorio roman „Kad sam bio hodža“ decenijama je u sebi tražio ritam koji bi mogao biti istinit. Zahvaljujući toj potrazi, i pronalaženju adekvatnog ritma, stvorio je djelo kakvo u našim književnostima nema prethodnika, a teško da će imati i nasljednika.

„Kad sam bio hodža“ veliki je antiratni roman. Sa svojim sadržajem može biti smješten u bilo koje konfliktno područje jer autorova namjera nije bila dnevnopolitičko prebrojavanje krivaca i žrtava.

Damir Ovčina piše o osjetljivoj i zapostavljenoj temi ratne Grbavice, o karakteru kao jedino važnom i onome što sačuva čovjeka od činjenja zla.

Piše bez dodvoravanja i osuđivanja, jezikom koji je gotovo sam izmislio. Piše tako da ostaju žal zbog spoznaje da to nije počeo činiti ranije i nada da više neće praviti pauze kakve je uobičavao do sada. Pišući o Grbavici, Ovčina piše o sarajevskom naselju izolovanom od drugih gradskih opština, o Grbavici na kojoj su odlučivali neki od najmonstruoznijih zločinaca. Uz likove kojima ne daje identitetske karakteristike, u roman uvodi i grbavičke ugostiteljske objekte i ulice, dajući im status ravnopravnih književnih junaka i junakinja, stvarajući ritam romana od kog se kosti lede. Ova knjiga, po mnogo čemu drugačija od dominantne bh. prozne poetike, razlikuje se i po tome što njen autor ne nastupa s pozicije nekog arbitra, niti pišući o zlu označava njegove počinitelje. On piše o ljudima koji su na određenom dijelu teritorije odluke o životu i smrti uzeli u svoje ruke. Piše o njima kao takvim. A oni su samoproglašene vojvode, čelnici paravojnih formacija i lideri beščašća.

Ovčina je srušio gotovo sve postulate na kojima se tipična književnost zasniva. Izbjegava glagole gdje god je to moguće. Ne koristi pravopis na svakom mjestu za koje mu se učini da bi baš tako trebalo. I zapravo, ima li smisla „lijepo pisanje“ kod opisivanja užasa? Mora li se poštovati uobičajena struktura romana onda kad se piše o neopisivom? Ne mora i ne treba. I zna to Ovčina. I tako maestralno uvodi novi pristup u domaću književnost ili kako je to zapisao Miljenko Jergović: „Kad sam bio hodža“ veliki je roman one književnosti čiji se veliki romani zovu „Travnička hronika“, „Prokleta avlija“, „Derviš i smrt“, „Hodža strah“…