#LicaLjudskihPrava
#LicaLjudskihPrava predstavljaju mlade aktiviste, humaniste i borce za jednakost koji širom #BiH nastoje stvoriti društvo jednakih mogućnosti za sve. “Kako bi ljudska prava bila zaštićena, od s...
#LicaLjudskihPrava predstavljaju mlade aktiviste, humaniste i borce za jednakost koji širom #BiH nastoje stvoriti društvo jednakih mogućnosti za sve.
“Kako bi ljudska prava bila zaštićena, od strane društva i države, ključ je u edukaciji građana_ki. Kroz edukaciju je potrebno promicati vrijednost empatije, demokratičnosti i vladavine prava, te voditi se poznatom krilaticom da su “svi ljudi rođeni jednaki u pravima i obavezama”. Barem bi tako trebalo biti. Dostojanstvo drugih se štiti kroz osvještavanje stanovništva. Nemamo pravo određivati nečiji život i sigurnost.
Aktivista sam za LGBTIQ prava, međutim uvijek ističem da sam aktivista za ljudska prava, jer LGBTIQ prava su ljudska prava. Istakao bih da prava LGBTIQ osoba nisu posebna skupina prava, ta prava su: bračna, nasljedna, socijalna i mnoga druga, koja su isključivo uskraćena LGBTIQ osobama u odnosu na druge građane_ke.
Ne govorite mi o demokratskom društvu, dok za osnovna prava se borim na ulici.”
Amar Ćatović, rođen je 1997. godine u Tuzli, završio je Pravni fakultet Univerziteta u Tuzli, aktivista je za ljudska prava. Aktivno djeluje u Tuzlanskom otvorenom centru, bori se protiv diskriminacije i marginalizacije LGBTIQ zajednice i svih drugih marginaliziranih skupina građana i građanki. Član je Organizacionog odbora bh Povorke ponosa u okviru koje aktivno doprinosi borbi protiv diskriminacije i borbi za vidljivost zajednice.
“Mnogo govori činjenica da UN-ova deklaracija o ljudskim pravima ima 30 članova, tj, navodi se 30 ljudskih prava, a mnogi nisu svjesni ove činjenice. Ako želimo ljude koji se bore za održavanje i poštivanje ljudskih prava, moramo kreirati populaciju koja je svojih prava svjesna, mislim da je to veliki nedostatak današnjeg obrazovnog sistema, barem ako govorimo o BiH. O tome što je zaista bitno, moglo bi se, po mom mišljenju, doista apstraktno diskutovati. Mislim da to zavisi od više faktora: prije svega države i vremena u kojem se nalazimo, pa čak i pandemije, koja je promijenila dosta fundamentalnih društvenih pravila i načina života, možda čak i zauvijek. Zbog toga je tema rasprave sada “zdravstvena unija” u EU, kao način osiguranja univerzalne zdravstvene zaštite. Pronaći ćete također dosta izvora koji tvrde da je pristup internetu osnovno ljudsko pravo, i dosta velikih imena i nevladinih organizacija koje se bore upravo za to – besplatan pristup internetu, na cijeloj planeti. To za sobom povlači pitanje privatnosti i zaštite podataka, pa i regulacije razvoja tehnologija koji koriste umjetnu inteligenciju- da li je pravo na privatnost također postalo osnovno ljudsko pravo? Pitanje šta je zaista bitno u današnjem svijetu je doista široko i kompleksno za odgovoriti, te zaista vjerujem da ne postoji konzensus stručnjaka na koji se možemo osloniti. I sama vjerujem da deklaracija o ljudskim pravima, kojom se svi vodimo, više ne odgovara zahtjevima prosječnog čovjeka u današnjem vremenu. Ali, ako se fokusiramo na Bosnu i Hercegovinu, mnogo je područja u kojim zaostajemo, a za mene su to prije svega – obrazovanje, zapošlavanje, te radni uslovi. Uzimam obrazovanje kao primarno pravo sa ogromnom važnošću za BiH, sa obzirom da se još uvijek borimo sa zatvaranjem područnih škola, neadekvatnom opremom za kvalitetnu nastavu, nedovoljno educiranim školskim osobljem, u pojedinim mjestima, još uvijek, jako lošim inkluzivnim praksama. I to nisu svi problemi. Možemo također pričati o nedostatku podrške mentalnog zdravlja u obrazovnim ustanovama svih nivoa, ali mnoge škole širom BiH jednostavno nemaju privilegiju niti da se počnu baviiti rješavanjem tog problema. Učitelji, pored učenika, su najvažniji resurs ove države i moraju im biti osiguran svi uslovi za podučavanje. To je za mene, danas, najvažnije ljudsko pravo.
Jako dobra vijest, po meni, jeste da svaki čovjek dijeli odgovornost za očuvanje ljudskih prava. Svi mi možemo osigurati dostojanstvo ljudi u našoj okolini, onoliko koliko je to u našoj moći. I ne samo to, smatram da socijalne mreže prije svega, povećavaju našu odgovornost da se borimo za zaštitu ljudskih prava. Ono što volim reći, jeste da smo svi mi “influenseri” i imamo publiku na koju možemo uticati, bilo da su to samo naša porodica i prijatelj ili šire mase.
Sa pojavom društvenih mreža, nestala je “privilegija” ignoriranja nepravde. Barem jednom sedmično, na svom zidu na društvenim mrežama, naići ćemo na post nekoga ko je doživio nepravdu, a ako smo svjesni kršenja ljudskih prava, mnogo je veća vjerovatnost da ćemo djelovati u svrhu zaštite ljudskih prava sebe i drugih. Zbog toga je fundamentalna edukacija o ljudskim pravima toliko važna, jer da bismo zaštili svoja prava, moramo ih biti u potpunosti svjesni. Također da bismo djelovali u slučaju nepravde i kršenja ljudskih prava, moramo znati gdje, kako i zbog čega se takva kršenja dešavaju. Društvene mreže su najkorisniji alat za to. Svi imamo glas, te samim samim tim i mogućnost da budemo zaštitnici ljudskih prava, sada više nego ikada ranije.
Moja borba se fokusira na inkluziju i inkluzivno obrazovanje prije svega. Smatram da je moje obrazovanje kroz cijeli moj život, a i sada, jako kvalitetno. Moji učitelji su, zajedno sa mojim roditeljima i okruženjem, postavili temelj moje ličnosti i omogućili mi da postanem ono što jesam danas. Priče o mojim razrednicima, nastavnicima i profesorima zaslužuju svoje mjesto u svim medijima, zbog toga što su primjer doista kvalitetnog inkluzivnog obrazovanja, onog koji ima balans između pružanja potrebne podrške i osamostaljivanja učenika, te socijalne inkluzije. Kada sam ušla dublje u “vode” zagovaranja prava osoba sa invaliditetom, shvatila sam da to nije iskustvo mojih vršnjaka, i to je nešto što me je isprva slomilo i duboko razočaralo, a zatim još više motiviralo i natjeralo da još glasnije govorim o svom pozitivnom iskustvu. Imam poznanika koji zbog nedostatka podrške nije mogao upisati srednju školu, te prijateljicu koja je zbog svog invaliditeta imala ograničen izbor upisa srednje škole. Ovo su samo dvije, od stotine slučjeva mladih ljudi širom Bosne i Hercegovine, a samo jedna osoba kojoj je obrazovanje uskraćeno – je jedna osoba previše. Shvatila sam da je moja pozitivna priča ustvari samo dokaz da sam imala mnogo sreće u svom putub ka obrazovanju, činjenica da sada studiram ono što sam jako dugo željela to potvrđuje. Moja priča nije pokazatelj sistema koji se popravlja, ali može biti početak. Može i mora biti primjer kako se stvari trebaju raditi. Ja nisam imala mnogo prepreka, ni u formalnom obrazovanju, niti u dodatnom usavršavanju, i nažalost, velikim dijelom smatram to sretnim okolnostima. I u tome leži ključ i motivacija za moju borbu: pristup obrazovanju koje odgovara potrebama ne smije biti rezultat sretnih okolnosti. Pristup prilikama koje trebaju biti dostupne svima ne može biti prepušten slučaju. Zbog nedostatka pristupa obrazovanju, svi su na gubitku: i individua i društvo.
Pored obrazovanja, smatram da, kao društvo, najviše gubimo na diskriminaciji po bilo kojem osnovu, te nepoštivanju kulturnih razlika, a zatim i radničkih prava (posljedice toga upravo gledamo ovih dana). Možemo diskutovati o tome kako je deklaracija nepotpuna i više ne ispunjava uvjete za život modernog čovjeka, ali činjenica je da se mnoge države svijeta još uvijek bore da zaštite osnovna prava. Ako ne govorimo o onim najosnovnijim egzistencijalnm pravima poput prava na život, slobodu i kretanje, onda se moramo fokusirati na obrazovanje, poštivanje kulturnih razlika, sprječavanje diskriminacije na bilo kojoj osnovi, radnička prava, te sigurnost.”
Arijel Kurtagić rođena je 2000. godine u Bihaću, studentica je na Internacionalnom Burch Univezitetu, te se opisuje se kao aktivistkinja i zagovornik prava osoba sa invaliditetom. Njen aktivistički put počinje 2018. godine, ulaskom u Evropski Parlament Mladih Bosne i Hercegovine, gdje sada obnaša ulogu presjednika. Nakon Evropskog Parlamenta Mladih, postaje aktivna u lokalnom timu ASUBiHa Bihać, te osniva regionalni tim AIESECa u Bihaću. Imala je čast raditi sa cijenjenom bosansko-hercegovačkom glumicom Zanom Marjanović, na predstavi “Ženska posla”, koja je igrana širom BiH, te u prostorijama Magacin Kabarea u Sarajevu. U 2019. pomogla je organizirati je Regionalnu Sesiju Evropskog Parlamenta Mladih u Bihaću, koja je okupila mlade ljude iz Ukrajine, Turske, Austrije, Slovenije, Srbije te BiH. Bila je jedini predstavnik BiH na Internacionalnoj Sesiji EPMa u Milanu (održana digitalno). Suosnivač je i supresjedavajući grupe Task Force on Accessibility u Evropskom Parlamentu Mladih, koja trenutno radi na poboljšaljnju inkluzivnosti događaja EPM u 40 država Evrope. Zbog svojih uspjeha dobitnica je počasne nagrade grada Bihaća “Japodski Konjanik”, te je bivši Omladinski savjetnik Britanskog Ambasadora u BiH, njegove Ekselencije, Matthewa Fielda. Studentica je prve godine međunarodnih odnosa i evropskih studija na Internaciolnom Burch Univerzitetu u Sarajevu, te certificirani omladinski radnik. Vrlo aktivna u nevladinom sektoru u BiH, uključujući Omladinsku Banku Bihać, PRONI, te UG Apollo u Zenici, između ostalih. Također, kao Young European Ambassador on the Future of Europe, jedina je predstavljala BiH na nizu sastanaka visokog nivoa sa liderima Evropske Unije. Sastanci prethode Konferenciju o budućnosti Evrope koja se dešava 2022. godine. U medijima širi poruku da “ljudima sa invaliditetom ne nedostaje društvo” nego, upravo suprotno, da oni sa svim svojim vještinama i znanjem – nedostaju društvu.
“Ljudska prava su najbitnija za svakog čovjeka. U današnjem svijetu bitno je: pravo na život, pravo na adekvatan životni standard, sloboda izražavanja, pravo na obrazovanje, pravo na učestovanje u kulturnom i političkom životu. Dostojanstvo možemo obezbjediti tako što ličnim primjerom poštujemo svaku razliku čovjeka vjersku, etničku,rasnu,polnu… I dajemo mu ista prava kao i sebi jer svi smo ljudi i trebamo svi imati ista prava, to je ljudsko pravo!
Najviše se borim protiv djeljenja ljudi u BiH, ne želim da bilo ko zbog svoje nacionalne pripadnosti bude ugrožen u BiH. Trudim se da sa ljudima naručito mladim, da im pojasnim tu suštinu da ljude treba djeliti samo na dobre i loše. Jer čim prije svi to shvate BiH će krenuti naprijed, da riješavamo i razmišljamo o drugim problemima, jer imamo ekonomske probleme, životni standard je nizak, treba se boriti za prava žena koje su pretrpjele nasilje,mnogo mladi odlazi iz domovine, milion je problema. Zbog toga se borim da se riješi osnovni problem – nacionalizam, da mladi progledaju i shvate da za Bosnu i Hercegovinu svi moramo zajedno raditi za bolji život, da od nacionalizma nema ništa. Takođerm trudim se širiti istinu o genocidu u Srebrenici.
Po mom mišljenju, idealna podjela materijalni dobara između bogatih i siromašnih, da svi ljudi na svijetu imaju jednako, da niko ne umire od gladi svakako je ljudsko pravo!
Pravo na obrazovanje koje je stub napretka svakog čovjeka i to ljudsko pravo neophodno je obezbjediti svakom djetetu na ovom svijetu.
Ravnopravnost svi ljudi na svijetu po svakoj osnovi bez obzira na rasnu,vjersku, etničku,polnu i svaki drugu razliku.
Ljudsko pravo da svi pred zakonom budemo jednaki!
Pravo radnika da bude jednako plaćen kao drugi ljudi, bez obzira kojim se poslom bavi, jer svaki posao je na svoj način težak.”
Hamed Suljić iz Srebrenice rođen je 1999.godine, student je završne godine ekonomskog fakulteta, aktivista je i volonter već dugi niz godina. Hamed voli borbu za ljudska prava, za jednakost svih građana BiH, također, trudi se što je više moguće širiti istinu o genocidu u Srebrenici. Član je udruženja Sara Srebrenica, Yupeace mreže mladi ujedinjeni u miru, Centra za postkonfliktna istraživanja.
“Ljudska prava sama po sebi predstavljaju nešto neotuđivo, vječno i svima dostupno. Nažalost, živimo u vremenu gdje nije praksa onakva kako se nalaže. Borimo se, živimo i želimo slobodu i maksimalni kapacitet korištenja naših prava. Ako jedno pravo uskratimo, sva smo uskratili. Do nas je što želimo.
Ključ svega jeste da narod kao cjelina i svaka jedinka zasebno moraju biti svjesni važnosti dostojanstva svakog čovjeka. Žmireći i nereagirajući na nepravdu bivamo dio onih koji istu čine. Tu smo da se borimo i međusobno podržavamo, nepravda se pravdom i pravilnim odnosom uništava.
Najviše se borim za pravo na zdravstvenu zaštitu. Svaka osoba ima pravo na zdravstvenu zaštitu i na mogućnost ostvarivanja najvišeg mogućeg nivoa zdravlja. S tim u vezi, zdravlje niko drugi ne smije ugroziti niti osporiti traženje pomoći, oporavljanje ili liječenje oboljelog.
Idealan svijet ne postoji. Ono u što vjerujem jeste međuljudsko poštovanje, uvažavanje i podrška u nastojanju ka rješavanju problema i poboljšanju trenutnih stanja. Svako pravo svoju vrijednost ima i lanac koji jedinstveno funkcioniše nikada ne smije biti prekinut i rastavljen na određen broj dijelova.”
Kenan Suljić student je medicine – opći smjer na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Tuzli. Dugogodišnji je aktivista, borac za kvalitetnije zdravstvo i pružanje usluga u oblasti istog. Tvorac jedinstvene aplikacije za mentalno zdravlje DApp, te istraživač u oblasti mentalnog zdravlja. Istinski zaljubljenik u Bosnu i Hercegovinu i sve raznolikosti koje posjedujemo. Na putu stvaranja boljeg sutra za sve bh. mlade. Mladi poduzetnik, zdravstveni konsultant i prije svega filantrop koji svoje zadovoljstvo ogleda kroz pomoć drugima.
“Ljudska prava za moj pojam označavaju slobodu. Da bi svi ljudi mogli uživati svoja prava, potrebna je maksimalna participacija institucija u izvršavanju obaveza prema zakonima. Dostojanstvo za sva živa bića možemo osigurati tek kada budemo osluškivali njihove zahtjeve potkrijepljene zakonom. Najviše se borim za prava marginaliziranih skupina, smatram da se prava ne mogu vagati i nijedno nije važnije od drugog. Diskriminacija je univerzalna definicija mržnje prema drugačijem i kao takva se treba glasno osuditi. U idealnom svijetu, poštovalo i prakticiralo bi se pravo na ljudsko dostojanstvo, pravo na rad, pravo na život, pravo na obrazovanje i pravo na slobodu. “
Kristina Gadže rođena je 1995. godine u Ljubuškom, magistrica je novinarstva i informatike/informatologije trenutno živi u Mostaru. Projektna je asistentica Centra za postkonfliktna istraživanja i kolumnistica za Forum ZFD. Kroz svoj rad i aktivizam bavi se temama suočavanja s prošlošću, izgradnje mira kao i rodnih uloga u patrijarhalnom bh. društvu. Nastoji kroz rad s mladima i svoje tekstove provući pitanje identiteta koje je danas bazirano na etničkim podjelama i važnosti kritičkog mišljenja.
“U današnjem svijetu potrebno je poštovati i razumijevati ljudska prava. Potrebno je edukacija svih građanki i građana po mom mišljenju važno je pricati o tome još u vrtiću da se djeca u ranoj dobi upoznaju sa svojim primarnim pravima i da ne budu žrtve bilo koje vrste diskriminacije.
Ljudsko dostojanstvo svih živih bića možemo obezbjediti jedino na temeljnom etičkom nivou bez ograničavanja ljudskih prava.
Pokušavam da se borim za sve marginalizovane skupine u društvu, LGBTIQ, prava žena, osoba sa invaliditetom, migranti. A negdje najviše se bavim pravima žena.
Pravo na adekvatan životni standard,
Pravo na nediskiriminaciju,
Pravo na zdravstvenu zaštitu,
Pravo na ravnopravnost žena,
Pravo na zaštitu okoliša.”
Melani Isović rođena je 1992. godine u Banja Luci, dugogodišnja je aktivistkinja za ljudska prava i novinarka. Kroz svoj rad i aktivističku borbu zagovara rodnu ravnopravnost i bori se protiv rodno zasnovanog nasilja te diskriminacije marginalizovanih zajednica. Dvije godine za redom bila je članica Organizacijskog odbora Bh Povorke ponosa te organizatorica Osmomartovskog marša koji se svake godine održava u Banja Luci. Kroz svoj rad u medijima dominantno obrađuje problematiku položaja žena u društvu i marginalizovanih skupina građana i građanki.
“Sveobuhvatni cilj postojanja ljudskih prava jeste omogućiti svakom živom biću lijep i dostojanstven život. Ipak, svakodnevna dešavanja ukazuju na činjenicu da postojanje pravnih dokumenata nije uvijek dovoljna garancija za uvažavanje pojedinih prava. U današnjem svijetu bitno je, najprije, razviti svijest građana o tome da su prava svakog živog bića jednako vrijedna bez obzira na boju njegove ili njezine kože, njihov spol, identitet ili seksualnost. Porazne su činjenice koje govore o načinu na koji ljudi danas tretiraju jedni druge, jer u temeljnim ljudskim pravima trebaju jednako uživati sva živa bića bez obzira na to gdje se nalaze ili u kakvim uvjetima žive. O važnosti poštivanja ljudskih prava potrebno je više govoriti putem medija, kroz rad vladinih i nevladinih organizacije, ali i u obrazovnim ustanovama širem Bosne i Hercegovine. Znanje i spremnost spoznavanja naših, ali i tuđih prava započinje još u najranijim fazama naših života, a dodatna edukacija nam omogućava bolje razumijevanje Ustava i Europske konvencije o ljudskim pravima.
Ljudsko dostojanstvo je nepovredivo, ono mora biti poštovano i zaštićeno. Svako ljudsko biće ima svoje unutrašnje i temeljne vrijednosti koje se trebaju poštovati, ali i dalje, skoro pa svakodnevno, svjedočimo kršenju mnogih ljudskih prava. U Bosni i Hercegovini u ratnom periodu kao dijelom strategije za nadmoć korištene su različite metode oduzimanja dostojanstva jednog naroda kroz ratna silovanja, ubijanja, protjerivanja i mučenja. Da bi svaki čovjek na ovom svijetu uživao u svom pravu na dostojanstvo potrebno je iskorijeniti nejednakost i sve njezine primjese. Nepravda i odvajanje ljudi po bilo kojem osnovu gaze ljudsko dostojanstvo, jer čovjek ili žena onda kada im se načini određena nepravda gube samopoštovanje i postaju siromašni duhom. Kao što se sreća ne kupuje, tako se ne kupuje niti ljudsko dostojanstvo, a ono ne može postojati u društvu u kojem nema razumijevanja, samopoštovanja i poštovanja prema drugim ljudima. Stoga, da bi u dostojanstvu uživala sva živa bića trebamo prvo krenuti od sebe, te razviti svijet o važnosti dostojanstva, ali i raditi na promociji ljudskih prava kao neizostavnog dijela naših bića.
Ja se, prije svega, borim za to da svi ljudi budu jednaki pred zakonom i Ustavom, te da se sva ljudska prava jednako poštuju bez ikakvih iznimki. S obzirom na to da najviše radim s djecom i mladima borim se za to da se, između ostalih prava koja imaju mladi ljudi, jednako poštuju i njihova prava na jednakost, nediskriminaciju, slobodu izražavanja, te pravo na kulturnu, jezičku i vjersku raznolikost. Mnoga djeca i mladi širom svijeta uskraćeni su za pojedina prava, a ono što me najviše brine jeste to što sva djeca ne uživaju jednako u osnovnim ljudskim pravima kao što su pravo na život, slobodu i dostojanstvo. Ako djeci širom svijeta ne osiguramo jednaka prava onda ćemo kao društvo učiniti jedan veliki korak unatrag.
Smatram kako su sva ljudska prava podjednako važna, ali ako bih trebala izdvojiti njih nekoliko to bi, zasigurno, bila prava na život, slobodu, dostojanstvo, sigurnost i nediskriminaciju. Imati određena prava nije povlastica koju čovjeka ili žena mogu ili trebaju imati, već njihovo zakonsko pravo koje im omogućavaju Ustav i Europska konvencija o ljudskim pravima.U idealnom svijetu prvi članak Opće deklaracije o pravima čovjeka UN-a koji kaže kako se sva ljudska bića rađaju slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima trebao bi se poštovati iznad svakog drugog zakona i odredbe.”
Samra Šakanović-Prgić rođena je 1992. godine u Brčkom. Novinarka je, aktivistica i spisateljica. Mirovnim aktivizmom i volontiranjem bavi se više od deset godina, a u svom aktivističkom djelovanju najveći fokus stavila je na poboljšanje životnih uvjeta u svojoj lokalnoj zajednici. Organizatorica je mnogobrojnih međureligijskih projekata, radionica, predavanja i javnih tribina za djecu, mlade i žene. Već duži niz godina organizira besplatne kreativne, likovne i literarne radionice za djecu iz osnovnih škola s kojima surađuje od 2013. godine. Predsjednica je i osnivačica Udruge građana NELA Orašje. Do sada je izdala dvije knjige o snažnim bh.ženama i feminizmu u našoj državi, te jednu zbirku priča i pjesama “Isti u različitosti” u kojoj je okupila mlade pisce iz cijele BiH. Za sve ljubitelje pisanog štiva u općini Orašje pokrenula je projekt “Putujuća biblioteka”, a selu Donja Mahala otvorila je besplatnu seosku biblioteku za djecu, mlade i žene.
“Aleksa Šantić u svojoj pjesmi kaže: „Volovi jaram trpe, a ne ljudi – Bog je slobodu dao za čovjeka“. Ljudska prava i slobode su neotuđiva prava čovjeka, ljudskog bića koja se stiču rođenjem, koja su zagarantovana najvišim pravnim aktima jedne države u okviru kojih niko nema pravo na ugrožavanje tuđih ljudskih prava i sloboda. Lična, politička, ekonomska, socijalna i kulturna prava – sva su podjednako bitna i u harmoniji su jedna sa drugima, zbog toga je veoma važno da se podjednako poštuju.
Iako često slušamo i čitamo o ljudskim pravima i slobodama, o njihovoj zaštiti i poštovanju, svjedoci smo da je u savremenom dobu sve više rasprostranjeno kršenje istih. U današnjem svijetu je jako bitno da ljudi shvate da treba više da se međusobno poštuju i uvažavaju. Čovjek je društveno biće, a na ovaj način se može graditi bolji život u društvu. Svi trebaju težiti harmoniji odnosa.
„Svi ljudi rođeni su slobodni, sa jednakim dostojanstvom i pravima“ – Povelja Ujedinjenih Nacija, 1945. godine. Dostojanstvo za sva živa bića možemo obezbjediti isključivo poštujući prava i slobode. Treba poći od sebe, svojim primjerom i predanošću možemo pokrenuti pozitivne promjene u društvu.
Ja se najviše borim za pravo na zdravu životnu sredinu, koje spada u grupu socijalnih prava. Član 35. Ustava Republike Srpske – Čovjek ima pravo na zdravu životnu sredinu. Svako je, u skladu sa zakonom, dužan da u okviru svojih mogućnosti štiti i unapređuje životnu sredinu.
Ono je povezano sa osnovnim ljudskim pravom na ŽIVOT. Bez zdrave životne sredine, nema ni života. Ni za ljude, ni za sva druga živa bića. Jedina je razlika što mi, ljudi, imamo mogućnost da se borimo protiv uništavanja za dobrobit svih živih bića. Zatim je direktno povezano sa slobodama govora, misli i javnog izražavanja misli, slobodama zbora i udruživanja, itd. koja su takođe zarantovana kako međunarodnim poveljama i konvencijama, tako i u okviru država najvišim pravnim aktima.
U idealnom svijetu, najviše bi se poštivalo pravo na život, lična sloboda, sloboda vjeroispovjesti i sloboda izražavanja nacionalne pripadnosti, pravo na zdravu životnu sredinu i pravo na školovanje. “
Sara Tuševljak je rođena 1997. godine, studentica je Pravnog fakulteta Univerziteta u Istočnom Sarajevu gdje i živi. Istaknuta je aktivistkinja za zaštitu životne sredine i borbe protiv izgradnje mini hidro centrala.
Oko godinu i po aktivno predvodi borbu i koordiniše rad sa Resursnim Aarhus Centrom iz Sarajeva, zatim Fondacijom Atelje za društvene promjene-ACT i Centrom Civilnih Inicijativa, koji im pružaju pomoć u borbi za očuvanje Kasindolske rijeke u Istočnom Sarajevu, na kojoj je izgrađena jedna, a planiraju izgraditi još dvije mHE.
Jedna je od organizatorica Građanske inicijative za zaustavljanje izgradnje dvije mHE na Kasindolskoj rijeci i zahtjevom da već izgrađena MHE posluje u okviru zakona, odnosno dozvola koje je dobila za svoj rad. Građanska inicijativa je završena uspješno, sakupljeno je skoro 2500 potpisa, od kojih je 1000 bila potrebna da bi se mogla predati Skupštini Grada Istočno Sarajevo.
